Kuća bez dekora je poput čovjeka koji se nikad ne nasmije, zapisao je negdje arhitekt Jože Plečnik.

Godine 2005. me je put po biciklističkoj stazi doveo u Dessau na Elbi. To je prilično pust grad. Za vrijeme rata je bio dosta bombardiran, nakon rata je pripao DDR-u. Takvu povijest imaju mnogi gradovi sadašnje Njemačke, a ipak je u usporedbi sa svim drugima koje sam obišao na svom putovanju uz rijeku Elbu Dessau zacijelo najbeznadniji grad. Takva konstatacija nije sama po sebi ništa posebno; u različitim sistemima sortiranja, razvrstavanja, određivanja skupina, ljestvica, itd. uvijek se mogu naći kriteriji za određivanje najvećeg, najljepšeg, najtežeg, najstarijeg, najbeznadnijeg... Kad bi netko skupio sve najveće ljude svijeta, našao bi se ipak među njima jedan koji bi bio najmanji.