Kada me u veljači 2000. godine Jérôme Sans, jedan od direktora pariške Palače Tokyo, vodio kroz prostor budućeg “mjesta za suvremenu umjetnost”, koja je, po optimističnim prognozama, trebala biti otvorena u rujnu te godine, moj prvi dojam o tom prostoru bio je da je to veliko gradilište. Spomenula sam to i svojem ljubaznom domaćinu, s komentarom kako još puno posla stoji pred njima. “Naprotiv! Sve je u završnoj fazi. Prostor kakav vidite danas neće doživjeti mnogo izmjena do službenog otvorenja”, kazao je Sans. Doduše, Jérôme Sans nije točno predvidio vrijeme otvaranja (Palais de Tokyo – Site de création contemporaine, službeno je otvoren 28. siječnja 2002.), ali je u jednome bio u pravu: taj je prostor i danas, kad u njemu boravi brojna publika, “veliko gradilište”. Točnije, to je veliki javni prostor u neprestanom kretanju, na koji je Pariz čekao više od dvadeset godina, a koji bi trebao pomoći francuskoj metropoli da ponovo postane živo središte suvremene umjetnosti.