U Rio de Janeiru, slično kao i u ostalim svjetskim metropolama, šezdesete su u strateškom smislu donijele značajne promjene u umjetnosti. Donijele su drugačiji aktivizam, manje formalan, više orijentiran na socijalne grupe i živog pojedinca negoli na umjetničke rekvizite kojima su se služili pojedini autori. Bilo je to doba »poetskog terorizma«, prema formulaciji Artura Barrija, jednog od sudionika izložbe pod nazivom Tropicália – šezdesete u Brazilu* u bečkoj Kunsthalle. Riječ je o razdoblju opće anarhističke klime u umjetnosti kada je važnije bilo sudjelovati, biti u žarištu zbivanja, na ulici i koncertima negoli proizvoditi objekte koji će u muzejskim okvirima održavati status quo i produbljivati jaz između gledatelja i eksponata. U tom je smislu brazilska scena doista zahvalan materijal za analizu. U posljednje su vrijeme istraživači latinoameričkog umjetničkog otpora više fokusirani na one njegove obrasce koji su anticipirali virtualnu realnost, sadržavali elemente telematičke umjetnosti te predviđali interaktivnost putem računalnih mreža.