Ograničenja su poticaj invencije

arhitekt Norman Foster
razgovarale Vera Grimmer i Mira Stanić

 

Razgovarali u Londonu 22. rujna 2016.

 

Najkasnije realizacijom projekta Hong Kong i Shanghai banke, 1985. godine, Norman Foster je stupio na međunarodnu arhitektonsku scenu da bi, kao jedan od njezinih najrelevantnijih sudionika, ostao aktivan do danas. Inovativnost tog projekta u odnosu na konstruktivnu ekspresiju, prostornu organizaciju i progresivnu tehnologiju svojstva su koja konstantno označavaju raznoliku i bogatu arhitektovu praksu. Međutim, Foster tehnologiju ne vidi kao cilj svog rada, već kao sredstvo optimiranja uvjeta i načina života recipijenata njegove arhitekture. Njegov rad obuhvaća široku skalu – od dizajna uporabnih predmeta do javnih prostora i infrastrukturnih projekata velikog mjerila. Norman Foster razvio je univerzalni način procesuiranja arhitektonskih tema primjeren našem vremenu, no utemeljen na vitruvijanskim principima – firmitas, utilitas, venustas – obogaćenima aspektima održivosti i odgovornim stavom prema društvenoj realnosti.

 

ORIS — Povjesničar arhitekture William J. R. Curtis postavio je Vašu poziciju u povijesti kasnog modernizma negdje između Rogersa i Piana. On kaže o Vašem radu: Njegove ideje su ukorijenjene u konstrukciji, činjenicama i metaforama, a potom priroda i ljudski duh čine fuziju koja vodi u novu vrstu stvaranja. Slažete li se s takvim izjavama?

 

Norman Foster — Ne, ali to je u redu, poštujem ih – svatko ima svoje mišljenjeKao arhitekt, od samoga početka osjećao sam društveni idealizam – vjerovanje da je kod arhitekture riječ o stvaranju pozitivne promjene, da ima moć rušenja barijera, poboljšanja kvalitete života. To je snažan pokretač: potrebe, ljudsko stanje, stvari koje možete mjeriti, stvari koje ne možete mjeriti, kao što je radno mjesto na kojem možete uživati u pogledu i biti u dodiru s prirodom, ali koje intuitivno prepoznajete kao ljepotu ili drugu poetsku dimenziju. Nedavno, prošlog listopada, Harvardov Fakultet javnog zdravstva objavio je rezultate koji kvantificiraju takve pojave i utvrdio: oni koji imaju radno mjesto sa svim prednostima, prirodnom ventilacijom, izmjenom klime i tako dalje, smatraju se produktivnijima. Konačno imate znanstvene dokaze; je li vam to potrebno ili nije, druga je stvar. Zatim, način na koji bi se zgrada mogla izraziti, bilo da izražava konstrukciju ili je suzbija ispod plašta – to je vrsta istraživanja na koje se arhitekt neprestano vraća. Kritičar kao što je Luis Fernández-Galiano sažeo bi naš rad u kožu i kosti i pobrinuo se da to i pokaže.