Kuća za dvoje

arhitekt Bogdan Budimirov
napisala Lovorka Prpić
projekt Obiteljska kuća, Zagreb, Hrvatska

 

Zapravo, sve vrijeme ništa se ne mijenja, nego tako, kako se mi s godinama mijenjamo program se korigira. Pitanje je hoćemo li baš ovu kuću napraviti. Poslije nekog vremena moja žena može razmisliti i uprijeti prstom na neko mjesto u nacrtu. Na kraju je rekla: 'Zašto bismo gradili? Zašto ne stavimo dva kontejnera? Za to ne trebamo građevinsku dozvolu!'

(Bogdan Budimirov, u razgovoru s Vladimirom Mattionijem, ljeto 2002.)


Sebi karakterističnim aforizmom Bogdan Budimirov ironizira, ali zapravo razotkriva zamku projektiranja za samoga sebe. Projektirati vlastitu kuću, arhitektu je teško. Osobito kad se radi o zemljištu za koje je obitelj emotivno vezana. Parcela na Perjavici vrlo je velika, zelena i osunčana, lišena olakotnih prostornih ograničenja: moguće su bezbrojne varijante rješenja. Arhitekt za sebe teško nalazi vremena jer uvijek postoji važniji posao, što dodatno koči ionako spori proces nastajanja kuće.


Projekt kuće za suprugu i sebe Budimirov je započeo krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, kad je njemu bilo tek četrdeset. Otad su prošla desetljeća: 21. varijanta napokon je ostvarena. Kuća za dvoje danas je gotovo dovršena; preostalo je ugraditi nešto opreme i izvesti finalni sloj poda u interijeru. U međuvremenu, vlasnici su se uselili u kuću. Unijeli su samo najnužnije stvari. Budimirov je u dnevnom boravku na mjesto budućeg stola za blagovanje postavio svoj crtaći stol Moya za kojim projektira pozicije opreme i detalje koji nedostaju. Producira nacrte na dnevnoj bazi. Soba za boravak postala je arhitektonska radionica; Kuća za dvoje postala je Budimirovljev work in progress – kuća ispražnjena od suvišnog. Svakodnevan rad kao smisao, življenje života.

Kuća je planirana kao mjesto gdje će dvoje ljudi provesti starost, pa je osmišljena u jednom nivou, prikladna za kretanje i u invalidskim kolicima, projektirana u modulu 120 cm. Modeliranje prostora uvjetovano je i elementima naslijeđenim iz dviju kuća koje su nekad bile u vlasništvu obitelji. Svijetla visina etaže odgovara visini ugrađenih ostakljenih kliznih vrata iz kuće arhitekta Bogdana Petrovića u Novakovoj 11. Iz Novakove je i kamin, a mjedeni lusteri potječu iz ladanjske kuće na Perjavici arhitekta Bohutinskog. Tlocrtni raspored zadan je željom supruge da s mužem razgovara iz kuhinje kad je on u dnevnom boravku ili spavaćoj sobi: kuhinja je zato u centru, između boravka i sobe. Arhitekt je odabrao model panonskog linearnog tlocrta s nizom prostorija duž jednog hodnika i razradom ga pročistio. Budimirov dijeli Strižićev stav po kojem je tlocrt kulturni konstrukt i ne treba ga izmišljati, već samo odabrati model koji pruža najviše mogućnosti, tzv. optimalni kompromis.


Nevelika prizemnica izmaknuta je u odnosu na susjede radi boljih vizura na parcelu, doživljaja većeg prostora. Izgrađena je na pregibu brežuljka gdje se blaga padina lomi bivajući strmija prema jugu. Radi se o klizištu, pa konstrukcija mora pridržati brijeg: temeljna ploča prerasta u tehnički podrum. Taj donji dio kuće je s krovnom pločom povezan dugim zidom sjevernog pročelja. Ova je struktura zaštitna ovojnica, betonski ormar u koji je umetnut dilatirani termički izolirani uložak, stambena drvena ladica. U njoj je glavna tlocrtna traka boravišnih prostora orijentiranih na jug i uža traka hodnika sa servisima duž dvostrukog sjevernog zida. Obodno, uz čitavo južno pročelje, proteže se trijem koji se na bočnim krajevima kuće širi u natkrivene terase. Preko tih tranzicijskih prostora kuća je otvorena za interakciju s parcelom na tri strane: jug, istok i zapad. Stupanj interakcije modulira se otvaranjem staklenih stijena, interijerskom zavjesom za intimu spavaće sobe te obodnim roletama za regulaciju osunčanja i zaštitu od atmosferilija. Iako geometrijski iste, dvije terase pružaju sasvim različite doživljaje u smislu vizura, osunčanja, materijalizacije omotača i visinskog odnosa prema terenu. Relativno dugi putevi kretanja omogućuju mnogostrukost doživljaja duž promenade koja intenzivira percepciju pobuđivanjem osjetila unutar zaklona stvorenog arhitekturom. Arhitektonska promenada je beskonačna ravninska petlja: idealna trasa za svakodnevne šetnje. Upravo je u tijeku projektiranje složenije prostorne petlje – vrtne šetnice. Zadatak nimalo lak: na padini obrasloj drvećem planirati trasu nagiba do 6 %, bez rušenja stabala!

Budimirova zanima briga o prirodnim resursima. Ne trošiti prirodna dobra, ekonomično upotrijebiti ono što je na raspolaganju, odnositi se prema svijetu s poštovanjem. Kuća na Perjavici je pasivna, tretirana kao veliki kolektor sunčeve energije. Energetska učinkovitost postignuta je prikladnom orijentacijom, debelim slojem toplinske izolacije, solarnim krovnim panelima, postrojenjem za grijanje i provjetravanje s toplinskom pumpom. Kuća je energetskog razreda A+ i godišnje treba samo 5 kWh/m2 toplinske energije! U podrumu je cisterna za skupljanje kišnice kojom se peru terase i zalijeva vrt. Etičnost, suverenost, efikasnost: kakav arhitekt, takva mu i kuća!

Budimirov i supruga godinama njeguju bliskost s ovom lokacijom, bogatim staništem biljaka i životinja koje su gradnjom nastojali što manje poremetiti. Priroda je tu divlja i samonikla, i takvu će sačuvati: vrt neće kultivirati. Na livadi s voćnjakom prevladavaju trešnje. One u proljeće ožive vrt cvatom, a ujesen ga zarumene lišćem, priča Bogdan i poziva u posjet. Procvale su trešnje, kaže.

U prihvaćanju prirode kakva jest čita se fascinacija stvarnošću. Budimirov ne pokušava ovladati stvarnošću, nego je želi doživjeti u njenoj dinamičkoj bîti. Doživjeti cvat trešnje znači biti prisutan, uronjen u stvarnost. To je put prema uvidu u suštinu koja je iza oblika. Dok stojimo u blagoj polusjeni istočne terase, povjetarac raznosi bijele latice, a Bogdan priča kako je ideju za elastičnu ploču za stolce dobio promatrajući šaku, prste i njihovu mehaniku. Pomišljam na Kleea, koji je studente Bauhausa učio proučavanju prirodnih fenomena: Promatrajući optičko-fizičku pojavnost, svijest dolazi do intuitivnih zaključaka o unutarnjoj supstanci. Sinteza egzaktnosti i intuicije, put prema sintezi spoznaje.