Izložba Muza memorija: Baldo Jozović

25/10/2018

U petak, 26. listopada 2018., u 19 sati na adresi Široka ulica bb, Dubrovnik (Društvo prijatelja dubrovačke starineotvara se izložba Muza memorija: Baldo Jozović, samouki arhitekt, kipar, slikar sa Šipana. Izložba će biti otvorena do 16. studenog 2018.
 
 
U doba opće pronevjere baštine uvijek negdje postoje njezini tihi i provjereni čuvari:  ne oni po dužnosti, nego po sućuti i toplini prema bivšem vremenu, a i po sposobnosti čitanja njegovih znakova i poruka. Oni održavaju nit sjećanja i osiguravaju da negdašnji dosezi ostanu građa za usporedbe, nadahnuća i kreativne transformacije.
Baldo Jozović (1945.) samouki je arhitekt, kipar i slikar s otoka Šipana. Završio je srednju ugostiteljsku školu i bio je kuhar u velikim dubrovačkim hotelima (Imperijal, Astarea, Plat i Šipan). Bio je i brodski kuhar i oplovio dosta svijeta. U svojoj duši Baldo Jozović  živ je i znatiželjan, s uporištem dobre biblioteke i vremena koje joj posvećuje. Otok Šipan, njegov zavičaj, ogledno je tlo endemičnog humanizma dubrovačkog teritorija. To je, ne treba zaboraviti, otok gdje Lodovico Beccadelli uklesava humanističke misli na svoj ljetnikovac, gdje se, u historicizmu koji se rimuje s historijom, na kući Federika Glavića nalazi ploča sa stihovima u tonu starog dubrovačkog pjesništva. Gledajući oko sebe prekrasna što zdanja a što ruševine, od srednjega vijeka preko renesanse do devetnaestog stoljeća, Baldo Jozović njihovu je prisutnost u svom životu preveo u gradnju vlastitog ambijenta. Pridružio im se, sasvim tiho i nevidljivo, bez traga želje za manifestiranjem, skriven na kraju Šipanske Luke, u srebrnom treperenju starih maslinika i među oštrim grafizmima palmi. Mjesto gdje stoji kuća Balda Jozovića zove se Kaludrica. Riječ vjerojatno čuva trag nestalog samostana – a i kuća Balda Jozovića zapravo je samostan za jednog čovjeka.
Baldo Jozović gradio je svoju kuću lomeći stijene i noseći kamenje vlastitim rukama i na vlastitim leđima. Kuću je svu isklesao, sa svim dekorativnim detaljima, dovratnicima, doprozornicima, pilom, kominom, reljefima, vijencem glava koje misao upućuju na Jurja Dalmatinca. Ali iznad svega Baldo Jozović shvatio je kuću kao bjelinu za tekst, kao medij za poruku. Nad vratima i prozorima,pa i u unutrašnjosti kuće (gdje se upustio u opušteniju tematiku), uklesao je latinska imena vrlina („honestas“, „virtus“, „amicitia“, „labor“, „amor“…), ili pak cijela gesla („Nulla dies  sine linea“, „Verba movent, exempla trahunt“…). I dok po dragocjenom dubrovačkom području haraju zemljišni predatori i špekulanti, dok se profiterski uništava mjerilo i narav kulturnog krajolika, jedan sâm čovjek u svom malom svijetu čini ono što sâm može, ustrajno braneći svoje pamćenje.
Osim arhitekture i kiparstva, Baldo Jozović bavi se i slikarstvom. Njegovi su motivi iščezavajući likovi iz njegova okružja – „ ribari i njihove žene“, ili „posljednji gusar“... – a na slikama, na podlozi velikih drvenih kotača za kabele, ili pak na svakodnevnim uporabnim stvarima – upisuje i tekstove koji pogađaju intenzivnom empatijom. Ponekad ti tekstovi sadrže elemente prave jezične arheologije (npr. riječ „pelega“, koja, podrijetlom od starih Grka, označava otvoreno more).
Samoukih slikara i kipara ima mnogo, samoukih arhitekata (ne mislim, zaboga, pritom na samosvjesne divlje graditelje) jedva. Djelo Balda Jozovića svakako nije nstalo kao stvaralački uzor, kao predložak za gradnju. Ono nije recept nego podsjetnik osbite vrijednosti. Kontekst mu pridaje moralno značenje, koje zajedno s likovnom vlastitošću pojavu Balda Jozovića upisuje kao vrijednost u dubrovačke današnje dane.
 
- Željka Čorak