VANJA CUCULIĆ – Drama!

19/02/2020

U utorak 25. veljače 2020. u 19 sati u HDD galeriji otvara se izložba VANJA CUCULIĆ: DRAMA! PLAKATI ZA GDK GAVELLA 2005 – 2019. Izložba prikazuje izbor iz jednog od najuzbudljivijih i najneobičnijih plakatnih opusa u suvremenom hrvatskom grafičkom dizajnu, onaj Vanje Cuculića za Gradsko dramsko kazalište Gavella. Od 2005. do 2019. godine ovi su plakati oblikovali lice jednog javnog teatra, stimulirali pažnju i imaginaciju promatrača, kreirali snažne vizualne predodžbe o predstavama za koje su dizajnirani, ali i o samom kazalištu te kreativnom potencijalu medija plakata danas. Kustos izložbe je MARKO GOLUB, a izložba ostaje otvorena do 17. ožujka.

Osim plakata, na izložbi se prikazuje i kratki dokumentarni film (autora Marka Goluba i Ore Mušćet te snimatelja i montažera Mirana Krčadinca) u kojem Vanja Cuculić govori o svom kreativnom procesu i specifičnim promišljanjima medija plakata, uz osvrtanje na pojedine primjere. Za vrijeme trajanja Plan D.konferencije, od 27. do 29. veljače, uz glavni postav izložbe u HDD Galeriji, prošireni izbor plakata bit će izložen i u Orisu – Kući arhitekture. Osim toga, u subotu 29. lipnja u 12 sati, u sklopu popratnog programa konferencije, održat će se i vodstvo kroz izložbu.

                                                      Vanja Cuculić, Život je san (2009.)
 
 
Iz teksta Marka Goluba:
Biti u prilici odjednom zaroniti u neku obilnu kolekciju dobrog grafičkog dizajna uvijek je privilegija. Riječ je o drukčijoj vrsti zasićenja slikama od one kojoj smo izloženi svakodnevno, mi više nego ijedna generacija generacija prije nas. Iz pasivnosti klizanja newsfeedovima koji se pred nama protežu poput beskonačne vojne parade, odjednom nam pažnju razbuđuju, jedna za drugom, slike izuzetnog komunikacijskog naboja, niz malih eksplozija u aveniji kapitalizma nadzora. Niz slika koje na artikuliran vizualan način utjelovljuju manje ili više kompleksne ideje, značenja i informacije, koje su oblikovane tako da zaokupljaju naše misli, stimuliraju naša zapažanja i pritom nas i uče samom čitanju slika. Profesionalno raditi takav dizajn također je privilegija, koju je Vanja Cuculić imao u kontinuitetu punih 15 godina kao kućni dizajner plakata za Gradsko dramsko kazalište Gavella. Koliko mi je poznato, to je najdulji takav angažman u posljednja tri desetljeća, koji je rezultirao jednim od najkonzistentnijih i najsnažnijih plakatnih opusa kod nas uopće.
 
                                                      Vanja Cuculić, Lom (Bash) (2007.)
 
 
Od svojih početaka sve do danas upravo je Cuculićev rad za Gavellu uvelike definirao visoki standard toga što znači kazališni plakat u Hrvatskoj u 21. stoljeću, naročito u kontekstu javnih institucionalnih kazališta. Tek unatrag posljednjih nekoliko godina, sukscesivnim dizajnom Lane Cavar, Zorana Đukića, Darija Devića, kolektiva NJI3 i kolektiva Oaza za HNK u Zagrebu još je jedno javno repertoarno kazalište doista napravilo veliki iskorak u vizualnom komuniciranju. Iako je imao nekoliko slavnih prethodnika – plakate za Gradsko dramsko kazalište svojevremeno su dizajnirali i Alfred Pal i Boris Bućan – današnja prepoznatljivost zagrebačkog kazališta Gavella proizlazi upravo iz Cuculićevih dizajnerskih napora. Tim plakatima se, jednim po jednim, gradio vizualni identitet kazališta, i pritom se tu ne radi samo o grafičkim standardima, o nekom striktnom poretku stvari, nego prvenstveno o vizualnim predodžbama koje povezujemo s tim kazalištem, njegovim čudesnim imaginarijem koji je unutar sebe heterogen i razvija se na nepredvidljive načine, ali odlučno drukčiji od svega drugog što se trenutno nudi.
 
 
                                                      Vanja Cuculić, Ilijada 2001. (2009.)
 
 
Iako nepogrešivo pripadaju našem vremenu, naročito po načinu upotrebe tipografije i odabiru tipografskih pisama, Cuculićev autorski stil razvijen za Gavellu u suštini je eklektičan. Njegovi kazališni plakati na neki su način i refleksija o onome što je u tom specifičnom žanru napravljeno kroz njegovu slavnu povijest, uključujući i zlatno doba plakata šezdesetih i sedamdesetih godina, dok je kao promotivno sredstvo još uvijek bio relevantan, a kao prostor za kreativno izražavanje na vrhuncu snaga. Ne samo što se u mnogim Cuculićevim plakatima doista, između svega ostalog, osjećaju odjeci slavne poljske škole plakata, nego je indikativan i sam odabir danas anakronističke tehnike – sitotiska, koji je najsnažnije obilježio upravo to razdoblje. Tehnika, sa svim svojim specifičnostima, značajnim prednostima, ali i jednako tako značajnim ograničenjima, povlači sa sobom svoje spomenute historijske reference, estetiku, ali usmjerava i način razmišljanja dizajnera. Cuculićevi plakati u sitotisku su uvijek barem u nekoj mjeri i izraz fetišističkog odnosa prema toj tehnici, njegovim ekstremno visokim kontrastima, intenzivnim nanosima boje i odnosima njihovih slojeva, grafičkim kvalitetama rastera i štriha. U njima sitotisak nije tek tehnički okvir, nego punopravno izražajno sredstvo, oni govore jezikom, ili radije specifičnim jezičkim idiomom sitotiska koji je njihov dizajner utvrdio do savršenstva (…)

 
                                                          Vanja Cuculić, Dundo Maroje 2011.
 
(…) Prepoznatljivost plakata za Gavellu leži baš u spajanju elemenata iz različitih izvora, koji se poput pritoka svi ulijevaju u zajednički tok, stvarajući nove oblike i nova značenja. Gledajući plakate iz prvih nekoliko sezona ove suradnje, oni se doista doimaju kao da su jednako mogli nastati tada, ili dvadeset, trideset godina ranije. Za njihova autora bio je to i svjestan odmak od dotadašnjeg dizajna plakata za Zagrebačko kazalište mladih, gdje je dominirala fotografija i distancirana, pomalo klinička estetika. U prvih nekoliko sezona „kućni stil“ Gavelle Cuculić gradi na ilustraciji, kolažiranju elemenata starih enciklopedijskih grafika i fotografije koju dopunjava crtežom i tretira kao monokromne grafike, teksturama sitotiska, te naslovima i osnovnim informacijama (u novim tipografskim pismima Nikole Đureka) koji oštro poput skalpela presijecaju ilustracije horizontalno i vertikalno. Mnogi od njih otisnuti su na mat papiru u boji, što daje poseban intenzitet i kontrastnost ilustraciji i tekstu u odnosu na pozadinu. Premda bi se ovako otprilike dalo opisati neke najprepoznatljivije karakteristike njegova plakatnog opusa za Gavellu, te iako se one javljaju gotovo do kraja suradnje, Cuculić nije zarobljenik jednog stila, tehnike, pristupa, rukopisa, nego svakih nekoliko predstava radi korak u stranu.
 
 
 
                                                         Vanja Cuculić, Kralj Rikard III. (2017.)
 
 
Povremeno će se javiti i neki plakat u kojem tipografija ima dominantniju ulogu, a u kasnijim plakatima javlja se i upotreba letteringa, najčešće u suradnji s Leom Kirinčićem. Ako mu je za neku ideju, na primjer, potrebna suptilnija tehnička kvaliteta slike od one koju daje sitotisak, privremeno će ga se odreći, a reducirana paleta rastvorit će se u punu kolornu fotografsku sliku. Konačno, postoji niz plakata za koje su oblikovani neobični objekti, komponirane i fotografirane začudne prostorne situacije. Slike koje Cuculić pritom stvara obično nastaju kombiniranjem dvaju ili triju, manje ili više „običnih“ motiva, koji zajedno tvore neobične, pomalo nadrealne, napete, nekad i dijabolične prizore. Riječ jest o interpretaciji novog naslova, predloška, predstave, ali pritom treba imati na umu da kazališni plakat i značenja koja on vizualno artikulira ipak funkcioniraju relativno autonomno od sadržaja. Za doživjeti neki plakat nije od presudne važnosti detaljno poznavati dramski predložak, a još manje redateljevu interpretaciju istoga. Drugim riječima, uloga dizajnera nije da objasni predstavu, nego da nam da upečatljivu sliku koja će nas uvesti u nju.”
 
 
                                                      Vanja Cuculić, Slikari rudari (2018.)
 
 
O dizajneru:
Vanja Cuculić (Rijeka, 1977.) nakon stečene diplome na Studiju dizajna u Zagrebu radi kao dizajner, a ubrzo i kao art direktor u marketinškoj agenciji BBDO Zagreb. Godine 2002. jedan je od osnivača dizajnerskog studija Clinica, a 2005. godine pokreće vlastiti Studio Cuculić. Iste godine postaje stalni suradnik Gradskog kazališta Gavella, za koji je sve do 2019. godine, radi plakate za preko 70 repertoarnih predstava. Vanja Cuculić dobitnik je osam nagrada Red Dot, kao i drugih međunarodnih i domaćih priznanja – Identity Best of the Best, Summit Creative Award, BIO, HOW, International Poster Biennale Teheran, International Theatre Poster Biennale Rzeszow, European Design Award, Magdalena, Zgraf, Biennale kazališnog plakata u Varaždinu…). Njegovi radovi publicirani su u većini renomiranih časopisa za grafički dizajn (Print, Graphis, Novum, Kak…). Uz navedeno Vanja Cuculić je autor nagrađivanih projekata iz područja dizajna ambalaže, posebice vinskih etiketa.