O prvome licu plurala

napisao Tomislav Pavelić

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Kad je dijete bilo dijete,
nije znalo da je dijete,
sve je imalo dušu,
i sve su duše bile jedna.[1]

 

 

Osnovni je smisao arhitekture danas stvaranje prostornih sustava sposobnih potaknuti procese društvene interakcije i integracije. Korištenje potencijala arhitekture da bude istinskim društvenim katalizatorom trebalo bi biti samorazumljivo, a ipak se to danas uglavnom ne događa. Potpun rasap društvene cjelovitosti praćen potpunim zatajenjem ‘sigurnosnih’ društvenih mehanizama, poput empatije i općenito etičnosti, rezultira aktualnim dramatičnim društvenim zbivanjima – i u Hrvatskoj i u svijetu. Arhitekti su zatečeni, vjerojatno zato što su nesvjesni i veličine vlastite društvene uloge i činjeničnog stanja današnjega svijeta, a možda jednostavno nisu zainteresirani. Zbog toga, da bi uspjela ostvariti svoju društveno aktivnu ulogu (tj. da bi nanovo stekla potrebni kredibilitet za takav pokušaj), arhitektura mora svjesno odustati od svoje povlaštene estetske pozicije, sići s Parnasa, vratiti se na vlastiti izvor. Dakle, potrebno je da se nanovo uspostavi stanje u kome je arhitektura društveno relevantna djelatnost, a da bi to mogla biti, arhitektura mora iznova postati istinskim dijelom društvenih zajednica u kojima i za koje djeluje. Ili, Handkeovim riječima, potrebno je nanovo doseći stanje u kome su ‘sve duše jedna’.

 

Siguran sam da se ovako ultimativno sročena tvrdnja može činiti nepotrebnom ili pretjeranom onima koji su cijelo vrijeme svjesni vitalnih spona između arhitekture i društva. No, također, siguran sam da bi ova tvrdnja mnogim arhitektima mogla biti bogohulna jer možda ugrožava neupitnost, tj. ‘svetost’ prava na povlaštenu autorsku poziciju. Upravo zbog toga nužno je isticanje početne tvrdnje.

 

 

Premda se pitanje smisla uvijek čini pomalo retoričnim, ono je uistinu suštinsko za svaku djelatnost pa tako i arhitektonsku – ako ni zbog čega drugoga onda zato što se sa sviješću vlastite profesionalne uloge lakše i smislenije, svaki dan iznova, ‘šilji pero’ i ‘povlači novu crtu’ – u tuđe ime. Danas, kad se pod egidu Arhitekture smješta nevjerojatna količina građevina čija su polazišta, izražajna sredstva i postavljeni ciljevi nepomirljivo različiti no također često posve proizvoljni, pitanje smisla nameće se više nego ikada. Ili se varam? Možda je već sâma količina današnjih ‘arhitektonskih djela’ dostatan dokaz da je sve u redu, da je smisao neupitan jer je upravo ovo trenutak konačnog i potpunog trijumfa struke, osvojenoga prava da se oblikuje doslovce svaku građevinu i svaki prostorni segment – barem u ‘civiliziranom’ dijelu suvremenoga svijeta. Također, možda bi se trebalo zaključiti da je aktualni izražajni pluralizam znak ‘cvatnje tisuću cvjetova’, nedvojbeni pokazatelj potpune afirmacije beskrajnoga mnoštva individualnosti, koju je omogućio prevladavajući liberalizam. Uistinu, moglo bi se pitanje smisla smatrati retoričnim kad stečena prava ne bi sa sobom nosila i obveze koje nadilaze one prema neposrednim naručiteljima, tj. kad se posljedice svakoga arhitektonskog djelovanja ne bi eksponencijalno umnažale dok na kraju ne zahvate doslovno svaki pedalj svijeta i svakoga. Zbog toga pitanje o smislu treba preoblikovati i zapitati se – je li arhitektura danas sposobna zastupati interese cijele društvene zajednice, tj. može li punopravno djelovati iz pozicije prvoga lica plurala? Ne osnivam ovu dvojbu (samo) na osobnom osjećanju društvene nemoći arhitekture, nego na činjeničnom stanju – na očitoj nezainteresiranosti većine arhitekata da pruže konkretne prostorne odgovore na konkretna društvena pitanja; na činjenici da se arhitektura i dalje prvenstveno bavi samom sobom premda aktualna uzavrela ili goruća društvena zbivanja nedvojbeno pokazuju da je takva praksa narcisoidna i autistična; konačno, na očitoj nemoći arhitekture, svom povremenom naporu unatoč, da pozitivno iskoristi svoju urođenu sposobnost društvenoga katalizatora i pomogne da se održi društvena cjelovitost, tj. da promiče istinski boljitak za sve. Ja naprosto pokušavam shvatiti što (nam) je i kad krenulo krivo, zbog čega je (naša) arhitektura prestala biti pronositelj pozitivnih društvenih i duhovnih težnji, tj. oblikovatelj stimulativnih prostornih sustava za sve korisnike.

 

 

Cjelokupna povijest očituje težnju arhitekture da stvori jasne i zaokružene prostorne sustave koji na simboličnoj, ali i doslovnoj razini progovaraju o egzistencijalnom, duhovnom i tehnološkom okviru svoga vremena. Drugim riječima, arhitektura je oduvijek povlaštena (a time i ograničena) djelatnost koja se prvenstveno bavi estetskom nadgradnjom, tj. prostorno opredmećuje promišljanja kozmološkog reda dajući pritom društvenoj zajednici materijalni okvir unutar kojega se svatko može pozicionirati. Usporedo s takvom elitnom, gotovo filozofskom djelatnošću arhitekture (koja se zbog toga punopravno kitila velikim početnim slovom A), neposredni egzistencijalni prostor – onaj najuži pojedinačnih staništa, širi sela i gradova i najširi ekumene – gradio se tijekom skoro cijele povijesti sâm iz sebe, organično poput onoga pčela, termita ili dabrova, tj. prirodnih graditelja. Takav komplementaran odnos arhitekture i graditeljstva funkcionirao je sve dok su sofisticirana gospoda arhitekti osmišljala prostore za drugu sofisticiranu gospodu, bez obzira na to jesu li iz aristokratskih, crkvenih ili građanskih krugova. Čini mi se bitnim podsjetiti da su povijesno arhitekti svoj profesionalni kredibilitet gradili na ekspertizi koja je uključivala sva dostupna znanja, pa tako i izvedbeno-tehnološki dio, a stjecali su je izravnim učenjem, šegrtovanjem kod nekog majstora-mentora koji je također prvo bio nečiji šegrt... Takav ustroj stvari omogućavao je prirodni razvoj i postupno nadograđivanje znanja, tj. pomicanje vlastitih i strukovnih granica – i arhitekture i graditeljstva. Prijelaz iz neosviještenosti graditeljstva u osviještenost arhitekture određuje stupanj samosvijesti, osobne i/ili kolektivne, koju pak uvjetuju brojni vanjski i unutarnji čimbenici, pri čemu je smjer kretanja moguć u oba smjera. Dakle, osviješteno ‘ja’ autorskoga arhitektonskog napora i neosviješteno ‘mi’ narodnoga ili komunalnoga graditeljstva neraskidivo su vezani, naprosto zato što pripadaju istom egzistencijalnom, duhovnom i tehnološkom sustavu pa stoga, jer izrastaju jedno iz drugoga, dijele zajedničku sudbinu.

 

Povijesno, arhitekti su se rijetko i uglavnom fragmentarno bavili osmišljavanjem gradova; kad jesu, oni su uvijek ‘odozgo’ postavljali urbani nadsustav, bez obzira na to jesu li ga upisivali na postojeće strukture ili kretali ab ovo; sâmo gradbeno tkivo gradova, pojedinačne anonimne građevine, uopće ih nije zanimalo. A zatim su u jednom trenutku gospoda arhitekti postali odgovorni za oblikovanje doslovno svega izgrađenog, naprosto zato što su se društvena kretanja razvila u tom smjeru, a oni su bili bliski s krugovima sofisticiranih građana koji su imali politički legitimitet i/ili financijsku moć da ih za to ovlaste. Arhitektonska struka postala je vladaricom baš svakoga izgrađenog mjesta, barem u gradovima i barem u progresivnom (i donedavno bogatom) dijelu svijeta. Budući da su sudbinski vezani, uspon arhitekture značio je usporedan pad povijesno i tradicijski ukorijenjenih djelatnosti graditeljstva (koje gradi pojedinačna staništa) i gradogradnje (koja se, vođena strogim komunalnim zakonima, organično razvija). ‘Obično’ građenje koje se pokreće iznutra, iz samosvijesti koja uistinu jest neosviještena ali je intuitivno duboka jer se osniva na kontinuitetu i postupnom razvoju, prestalo je, barem unutar zapadnoga kulturnog kruga, postojati – građenje bez arhitekata je doslovno postalo nezakonito. Što fini gospodin arhitekt, koji je dio društvene i/ili intelektualne elite, zna o duhovnoj, egzistencijalnoj pa čak i tehnološkoj realnosti društvenih krugova za koje sada treba djelovati, a čiju svakodnevicu ne poznaje, ni na doslovnoj razini dnevne rutine, ni na finijoj razini ‘rutine duše’?

 

 

Budući da među najvišima u političkoj, duhovnoj i gospodarskoj eliti nema pozitivnoga vizionarskog duha pa čak ni iskrenog uvjerenja u ispravnost postojećeg usmjerenja, pokretačke društvene (gospodarske, svjetonazorske, arhitektonske...) sile su posve oslabile. Drugim riječima, paradigma se raspala na bezbroj frakcija od kojih niti jedna nema ni potrebni kredibilitet ni dostatnu snagu da stvori novu paradigmu. Što u takvoj nepovoljnoj situaciji rade današnji mnogobrojni arhitekti? Sukladno činjenici da profesionalni kredibilitet stječu fakultetskim obrazovanjem (a povijesni smisao arhitekture i društveni položaj arhitekata znamo), većina ih svoju profesionalnu ulogu vidi unutar domene estetike, tj. očituje naučeno usmjerenje. Sudeći prema tome, moglo bi se zaključiti da se ništa bitno nije promijenilo, no stvarnost nedvojbeno pokazuje suprotno, ponajprije zato što većina ‘djela’ koja se danas diče egidom arhitekture ni približno ne dosiže naslijeđenu istinsku estetsku razinu. Umjesto da nepovoljnu situaciju kritički ispituju i traže mogući izlaz iz nje, ‘autori’ čeprkaju po površini estetike i posve proizvoljno određuju što je ‘lijepo’ a što ‘ružno’, pri čemu se ponašaju uskogrudno i hirovito braneći svoj dio istine. Metaforički, moglo bi se reći da se današnji arhitekti ‘estetičari’ ponašaju poput pripadnika nogometnih navijačkih skupina kojima su bitnije boje njihovog kluba (tj. pripadnost estetskoj frakciji) od same igre (tj. šireg smisla arhitektonskog djelovanja).

 

Zbog svega navedenoga, primjeri koje donosim ili uopće nisu arhitektonska djela ili su to tek njihovi fragmenti – to su društveno aktivni individualni umjetnički iskazi svjesni bitnosti prostora (a to je domena kojom se arhitektura bavi) ili arhitektonska (autorska) mjesta koja su zaživjela upravo zato što su dostatno samozatajna da se doimaju anonimnima, što pak omogućuje da budu bilo čija. Moguće je to jer su ta djela oslobođena (barem fragmentarno, uglavnom na mjestima spoja privatne i javne domene) estetskog i programskog balasta; drugim riječima, to je moguće naprosto zato što su njihovi autori uspjeli zatomiti suvišak svoje oblikovateljske strasti i/ili sklonosti davanju ‘recepture’ korisnicima. Patronizirajući stav arhitekture (pogotovo onaj koji se osniva prvenstveno ili jedino na estetskoj ekspertizi) više nije moguć, jer nije učinkovit. Ovi nearhitektonski i/ili ‘postarhitektonski’ primjeri bitni su zbog životnosti koju pokazuju, a koja danas rijetko krasi čak i najbolja arhitektonska djela. Da bi neuvjetovani, tj. neočekivani akteri prepoznali prostorne mogućnosti bilo kojeg mjesta, arhitekti moraju, barem intuitivno, osvijestiti svoj potencijal društvenih katalizatora, tj. biti stvaratelji sposobni oprostoriti ljudski život i u oblicima koje sami još ne mogu zamisliti.

 

 

PRIMJER 1

 

Vođen samosviješću građana i određen strogim komunalnim zakonima svaki tradicionalni grad ima jasno strukturiran odnos javnih (tj. zajedničkih) i privatnih (tj. osobnih) prostora; zbog toga su od iznimne važnosti mjesta susreta tih komplementarnih domena pa, primjerice, u svakom istočnojadranskom gradu glavnu ulogu ima gradska lođa. Kao izgrađeno mjesto, ona simbolično otjelovljuje komunalni identitet; ona to može jer je fizičko mjesto koje je uvijek i svima dostupno – i za društvenu interakciju i za očitovanje osobnosti koja je integrirana u cjelinu društvene zajednice.

 

 

PRIMJER 2

 

Zagrebački Markov trg je simbolično mjesto hrvatske državnosti, ali i mjesto stvarne političke moći onih koji su ovlašteni da vladaju državom. Premda je pravo na javni prostor osnovno demokratsko pravo svakoga građanina, a Markov trg je dio javnoga gradskog prostora, on to nije uistinu. Umjetnik Siniša Labrović u svom performansu rabi najelementarniji animalni čin obilježivanja osvojenog teritorija pa po njemu mokri, tražeći na taj način svoj (a zapravo bilo čiji) udio u raspodjeli društvene moći. Društvena moć je izravno povezana s pravom na raspodjelu prostora; bavljenje prostorom je osnovna arhitektonska djelatnost – jedini zaključak koji se može izvući iz tih dviju premisa jest da arhitektura mora prihvatiti elementarnu političnost svoga djelovanja, barem ako želi nepristrano služiti svim svojim mogućim korisnicima.

 

 

PRIMJER 3

 

Mogućnost izravne društvene akcije (a to je eliksir arhitektonske mladosti) prihvaća, barem povremeno, sve više današnjih arhitekata. Dio ih se bavi velikim temama pa spašavaju (ili ‘spašavaju’) svijet, a dio ih djeluje u vlastitome susjedstvu pa (sa ili bez novčane naknade) susjedima rješavaju njihove goruće prostorne probleme. Premda iz perspektive autorskog bavljenja arhitekturom (koje i sami prakticiramo) takav projektni zadatak može izgledati minoran, to je temelj koji dokazuje naš profesionalni kredibilitet, tj. daje nam pravo da djelujemo iz pozicije prvoga lica plurala; ako ni zbog čega drugoga onda zato što takva gesta očituje svijest o istinskom društvenom značaju naše profesije u nastalim uvjetima; također zato što pokazuje društveni interes i empatiju koji bi nas trebali krasiti, barem kroz simbolički čin ograničenoga neposrednog učinka.

 

PRIMJER 4

 

Za interakciju je, za početak, potrebno mjesto koje će netko moći prisvojiti; Ako je to izgrađeno mjesto, onda tu počinje arhitektura za svakoga građanina. Netko će ga očajnički trebati da prespava, drugi da ima gdje prakticirati svoju strast. Ponekad se na poetičan način, duboko intuitivno, prepoznaju dvoje umjetnika (kao što su se prepoznali Ivan Kožarić i Kata Mijatović), a ponekad se prepozna prikladan prostorni fragment. Isti taj prostorni fragment koji je prihvatio jednog, može prihvatiti i dvoje, ili mnoštvo pa opet dolazi do prepoznavanja (nema veze što je ono neosobno) autora prostornog fragmenta i prisvojitelja. Tek kad arhitektura prihvati rizik neizvjesnosti moguće interakcije, tj. vlastite interpretacije, ona postaje istinski društveno samosvjesna, tj. relevantna.

 

PRIMJER 5

Ponekad, osim što autorski rješavaju neposredan zadani problem, arhitekti dodaju (onoliko koliko im prilike omogućavaju i koliko su socijalno empatični ili svjesni) mali prostorni bonus. Prema mome mišljenju to je realna mogućnost izravnoga društvenog djelovanja za većinu današnjih arhitekata. Da bi to mogli, oni moraju (poput lukavoga djeteta) ušićariti priliku za to kod investitora, koji svi (bez obzira na to jesu li privatni ili javni) prvenstveno zastupaju svoje interese pa ljubomorno čuvaju sve dijelove naručenoga prostornog sklopa za sebe jer brane svoj novac. Jedino se tako mogu stvoriti prostorni fragmenti (ili cijeli sustavi) koji su svakom hipotetskom, tj. nepoznatom korisniku neočekivani bonus – ne samo za osobnu uporabu, nego također kao mjesto na kome će moći doći do osnovne ljudske interakcije. A, kad se to dogodi, arhitektura ponovno stječe društvenu relevantnost, a ne samo estetski kredibilitet.

 

1Als das Kind Kind war,
  wußte es nicht, daß es Kind war,
  alles war ihm beseelt,
  und alle Seelen waren eins.
  Peter Hanke, Lied Vom Kindsein (Pjesma djetinjstva), 2. strofa.

 



[1] Als das Kind Kind war,
   wußte es nicht, daß es Kind war,
   alles war ihm beseelt,
   und alle Seelen waren eins.
   Peter Hanke, Lied Vom Kindsein (Pjesma djetinjstva), 2. strofa.