Stanovanje za novog čovjeka

napisao Reinhard Seiss

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Program stanogradnje Crveni Beč (Rotes Wien), osmišljen dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, još je i danas uzoran primjer kako u socijalnom i društveno-političkom, tako i u arhitektonskom i urbanističkom smislu.

 

Beč ranog 20. stoljeća često je idealiziran kao raskošna prijestolnica pro­padajuće Austro-Ugarske monarhije, kao multikulturna mje­šavina naroda srednje i jugoistočne Europe, kao grad Jugend­stila i psihoanalize. Industrijalizacija koja je relativno kasno uslijedila, pregledni je Beč 1840-ih godina sa 440.000 sta­novnika za samo tri generacije preobrazila u metropolu koja je narasla na 2,2 milijuna stanovnika s velikim socijalnim pro­blemima. Doduše, građanska gradska uprava pobrinula se za tehničku infrastrukturu u svjetlu takvog razvoja, dakle za pro­metnu mrežu, kanalizaciju te opskrbu Beča vodom i plinom. No, stanogradnja za vojsku siromašnih radnika u potpunosti je ostala u rukama privatnih poduzetnika.

 

U tom su smislu životni uvjeti za većinu stanovnika bili vrlo loši, a njihova bijedna stambena situacija još se pogoršala kada su se koncem Prvoga svjetskog rata iz cijele monarhije doselili useljenici i izbjeglice. Godine 1919. samo je 5% svih stanova u Beču imalo tekuću vodu, samo 7% električnu struju, a 14% priključak na plin. Većina je stanova bila prenaseljena, a zbog gustoće ma­sovne stambene izgradnje u utemeljiteljsko su doba stanovi bili loše osvijetljeni i slabo ventilirani. Tuberkuloza je harala kao prava pošast pa je imala simptomatični naziv Wiener Krankheit (bečka bolest). Stoga ne iznenađuje da su prvi de­mokratski komunalni izbori u bečkoj gradskoj upravi 1919. go­dine donijeli apsolutnu većinu stranci koja je obećavala hitno ublažavanje te mizerne situacije – Socijalnodemo­kratskoj radničkoj stranci.

 

Ta je stranka stanogradnju pro­glasila svo­jom neodgodivom političkom zadaćom i najvažnijim sredstvom za uspostavu socijalne ravnoteže. Kako bi sta­no­vanje trajno zaštitila od špekulacija i privatnog bogaćenja, općina je morala sama preuzeti ulogu investitora i vlasnika te upravljanje. Pritom nova gradska uprava isprva nije raspola­gala ni sa dovoljno financijskih sredstava ni s potrebnim gra­đe­vinskim zemljištima da bi naveliko mogla podizati općinske zgrade. Tek nakon izdvajanja grada iz savezne pokrajine Donje Austrije 1922. godine Beč je kao samostalna savezna pokrajina mogao stvoriti pravne i fiskalne preduvjete za program so­cijal­ne stanogradnje. Prihodima od uvedenog poreza na luksuz, poreza na dodatnu vrijednost i prije svega poreza na sta­no­gradnju, a to je pogađalo isključivo bečke gornje slojeve, gradska je uprava mogla kupovati građevinska zemljišta, u po­četku dva do tri hektara godišnje, zatim sve više, a taj se broj 1927. godine povećava na 412 hektara. Tako se od 1923. nadalje mogla realizirati izgradnja 5.000 stambenih jedinica godišnje.

 

Prije 1919. godine građevinski je pravilnik dopuštao stupanj izgrađenosti do 85%, a socijalnodemokratska gradska uprava tu je vrijednost reducirala na 60%. Tada je još bila zadržana urbanistička struktura klasičnog bloka, dok je unu­trašnjost bloka izgrađena samo u mjeri koja omogućava pri­rodno osvjetljenje svakog pojedinog stana. Kasnije je stupanj izgrađenosti spušten do 24% – takav je primjer George Washington-Hof (1927. ‒ 1930.), jedan od najvećih kompleksa za više od 10.000 stanovnika. Kako su kompleksi postajali sve veći, projektanti Crvenog Beča razvili su samosvojnu, me­đunarodno zapaženu urbanističku formu – takozvani super­blok: zatvorenu, strukturiranu rubnu izgradnju kao poveznicu većeg broja klasičnih blokova s velikim ozelenjenim unutar­njim dvorištima. Najpoznatiji je predstavnik tog tipa monu­mentalan, 1,2 kilometra dugačak Karl Marx-Hof (1926. ‒ 1930.) u buržoaskom 19. okrugu.

 

Reprezentativnoj arhitekturi beč­ke komunalne stanogradnje tog perioda općenito nije bio cilj stanarima samo pružiti osjećaj da žive u pravim radničkim palačama, postojala je i namjera da se u slici grada pokaže moć socijalne demokracije. Najreprezentativnije zgrade Crvenog Beča izgrađene su duž vanjskog obruča grada (Margareten­gürtel i Gaudenzdorfergürtel), taj ansambl – kao pandan urba­nističkoj perjanici monarhije, unutarnjem obruču grada (Ringu) – nazivan je Ringstraße proletarijata. Tu se jasno mo­že oči­tati razvoj socijalnodemokratske stanogradnje me­đu­ratnog razdoblja jer su zastupljene gotovo sve građevne faze na jed­nom mjestu – Metzleinstaler Hof (iz 1919.) s fasadnim de­ko­rom još iz utemeljiteljskog vremena, Reumannhof (1924. ‒ 1926.) koji nalikuje na palaču i prvi je superblok te napokon ra­cionalni Franz-Domes-Hof (1928. ‒ 1930.) koji je projektirao Peter Behrens.

 

Najtipičniji je primjer Crvenog Beča Reu­mannhof, strogo simetričan kompleks koji podsjeća na ba­rokni dvorac, a dominantu predstavlja 40 metara visok central­ni trakt koji je izvorno bio koncipiran kao prvi neboder Beča. Kao kod većine komunalnih zgrada i ovdje se stapaju elementi feudalne i građanske arhitekture kao što su arkade i erkeri sa značajkama Novog građenja ‒ ravnim krovovima i zastakljenim ugaonim prozorima, što je sa bogato struk­tu­riranim, ožbu­kanim fasadama rezultiralo doista samosvojnim ekspre­sio­nističkim stilom. K tome su stambeni blokovi i oze­lenjeni prostori bili opremljeni građevnom plastikom, slo­bodno­sto­jećim figurama i fontanama, kako bi se radničke slo­jeve približilo likovnim umjetnostima. Unatoč velikim formal­nim razlikama stotine kompleksa raspršenih po cijelom gradu očito je njihovo zajedništvo. Vjerojatni razlog za to leži u činjenici da gradski građevinski ured sa svojim kvalificiranim suradnicima nije projekte samo dodjeljivao drugim pro­jektantima, već su i sami sudjelovali u planiranju pa su djelo­mično čak i sami projektirali. S druge strane, mnogi su od 200 arhitekata Crvenog Beča bili učenici Otta Wagnera, što je također doprinijelo izvjesnoj jedinstvenosti izgradnje.

 

No, bilo je i kritike zbog formalne raskoši komunalne stanogradnje, prije svega zato što su iza bogatih fasada do 1927. nastajali skromni mali stanovi površine od 38 do 48 m². Kasnih 1920-ih godina stambene površine povećane su na 40 do 57 m², a monumentalnost i patetika osjetno su popustili, naročito kod zgrada arhitekata poput Josefa Franka koji su se u većoj mjeri orijentirali prema načelima internacionalne moderne. Neki su se odvažili i na pobijanje socijalnodemokratske dogme više­katne stambene zgrade u korist obiteljske kuće s vrtom – na primjer Adolf Loos kao kratkotrajni voditelj gradske službe za naselja ili arhitekti (njih 31) eksperimentalnog naselja Werkbundsiedlung koje je pod upravljanjem Josefa Franka od 1929. do 1932. nastalo kao programatski model.

 

Nedvojbena je, međutim, bila visoka kvaliteta opremljenosti komunalnih zgrada. Svaki stan imao je predsoblje, toalet, priključke na vodu i plin (doduše ne i kupaonicu) te najčešće balkon, lođu ili erker, a to je u usporedbi s radničkim stanovima iz ute­meljiteljskog vremena značilo kvantni skok. Zajednički uređaji u tim građevinskim kompleksima bila su kupališta, praonice rublja, dječji vrtići i igrališta kao i druga infrastruktura – zdravstvene službe i službe socijalne skrbi, knjižnice, poštanski uredi, dućani i gostionice. Cijene stanarina svima su bile dostupne. Prosječni komunalni stan stajao je samo 4 do 8% posto mjesečne radničke plaće.

 

Socijalnodemokratski reformatori uz poboljšanje stambenih prilika za široke slojeve imali su na umu i opsežne zdravstvene i prosvjetne sustave te sustav socijalne skrbi. Program stanogradnje zaokružili su brojnim dodatnim objektima, školama i radničkim sveučilištima, objektima za kulturne i sportske potrebe. Također su izgrađeni brojni zatvoreni i otvoreni bazeni koji dokumentiraju značenje higijene za tadašnje društvo. Ikona kupališnih zgrada Crvenog Beča nesumnjivo je reprezentativni Amalienbad (1923. ‒ 1926.) s kapacitetima za 1300 osoba, što je tada najveći zatvoreni bazen Europe. Stakleni krov hale za plivanje ljeti se može otvo­riti, uz veliki bazen tu su još sauna, kade za kupanje, različiti lječilišni uređaji te krovne terase za sunčanje.

 

Karl Marx-Hof, ikona stanogradnje tog vremena, značajan je kako za povijest arhitekture, tako i za opću povijest. U svjetlu sve većih poli­tičkih napetosti između Crvenog Beča i sve reakcionarnijeg ostatka Austrije, kompleks pokazuje transformaciju raskošne palače u obrambenu tvrđavu. Izgled zdanja izaziva asocijacije na bojni brod, moćni tornjevi sa stjegovima za zastave i ogromna vrata naveli su političke protivnike da govore o crve­noj utvrdi. Desni politički tabor doživljavao je Karl Marx-Hof kao izgrađenu provokaciju, masivne balustrade izgledale su im kao puškarnice, balkoni kao obrambeni sustavi, a istake kao topovski bastioni. Bila je to simbolika koja je, nažalost već nekoliko godina kasnije, označila tužnu realnost.

 

 Za vrijeme kratkoga građanskog rata 1934. godine vođe paravojno­ga so­cijalističkog Schutzbunda sklonile su se u Karl Marx-Hof bra­neći se od austrofašističkih paravojnih postrojba (Heim­wehr), policije i vojske, pri čemu je vojska topovima pucala po stam­benom kompleksu. Nakon toga su austrofašizam i nacio­nal­socijalizam okončali kratku eru Crvenog Beča, a grad je izgu­bio svoje brojne angažirane političare i izvanredne pro­jektante. Od 26 austrijskih arhitekata koji su zajednički gradili uzornu Werkbundsiedlung u 23. okrugu, a među njima su bili arhitekti Josef Frank, Adolf Loos, Josef Hoffmann, Clemens Holzmeister, Ernst A. Plischke, Oswald Haerdtl, Margarete Schütte-Lihotzky i Oskar Strnad, polovica se suprotstavila nacističkom teroru emigracijom ili samoubojstvom. Drugi su pak neometano nas­tavili svoje karijere u austrofašističkoj staleškoj državi i u Tre­ćem Rajhu do osnutka druge republike, pa tako i Karl Ehn, arhitekt Karl Marx-Hofa.

 

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Beč je opet čvrsto u rukama socijalne demokracije. Komu­nalna stanogradnja također je nastavljena do 1990-ih godina, tako da je grad danas sa 220.000 komunalnih stanova u svjetskim razmjerima najveći vlasnik zgrada i stanova. Do­duše, kvaliteta stanogradnje nikada više nije bila ni približno takva kao u vrijeme Crvenog Beča. ‘Dvadesetih i tridesetih godina gradili su stanove za novog čovjeka – samouvjerenog, zdravog radnika koji se želi obrazovati. Danas se grade stanovi za radnika potrošača koji vikendom autom odlazi u trgovački centar ili svoju vikendicu na ladanju’, tako promjene političkih ciljeva komentira 87-godišnji bečki arhitekt Harry Glück, autor brojnih objekata socijalnog stanovanja.