Biti Droog (suh) je pitanje mentaliteta

autorica Renny Ramakers - Droog
razgovarali Lina Kovačević, Ana Šilović

PDF Download: Klikni ovdje.
 

razgovarale u Beogradu, 11. svibnja 2007.

 

DROOG se prvi put pojavio 1993. godine na Međunarodnom sajmu namještaja u Milanu s proizvodima kao što su stolica od krpa, komoda od second-hand ladica ili police od papira. Renny Ramakers i Gijs Bakker su se tada vodili intuicijom, no nisu bili u potpunosti sigurni što očekivati. Bilo je to iskušavanje, no danas, nakon 14 godina neprestane prakse, njihova se intuicija pokazala točnom. Njihova važnost kao platforme za lansiranje karijera danas nekih od najpoznatijih dizajnera ne može se poreći. Njihov kriterij da nešto “bude droog” je fleksibilan, tako da studio prakticira aktivnosti u rasponu od izrade vizualnih identiteta i objavljivanja knjiga do koncepata izložbi i najnovijeg: natječaja “Climate Change” (klimatske promjene), no zajednički nazivnik uvijek je isti: biti droog (suh) je pitanje mentaliteta.

 

 

ORIS: Droog postoji od 1993. kada ste s Gijs Bakkerom na Milanskom salonu namještaja postavili skupnu izložbu dizajnera koji su dijelili slične poglede. Produkti koje ste izabrali za tu izložbu bili su prilično drugačiji od tadašnje dizajnerske produkcije. Što vas je potaklo na to?

 

Ramakers: Bila sam glavna urednica časopisa za dizajn Items i dizajn mi je pomalo postajao dosadan. Nekako sam istovremeno u različitim školama za dizajn diljem zemlje uočila jedan novi mentalitet i pomislila da se možda radi o znaku vremena. Svidjeli su mi se svi ti novi predmeti jer su bili toliko drugačiji od bilo čega napravljenog ranije. Prije se sve ticalo forme i funkcije, sve je bilo lijepo i dobro izdizajnirano, ali nije imalo priču. Ja volim priče, a tada sam po prvi put gledala projekte koji su pripovijedali priče. Te priče su bile različite, no sve su imale neku poveznicu. Zajednička značajka svih tih predmeta bila je da su u vizualnom smislu bili prilično “izravni”, ponekad vrlo sirovi. Bili su bez dekoracija i stilski nedorađeni. Samo koncept. Pomislila sam da bi se iz toga mogao izroditi pokret nalik na onaj grupe “Memphis” iz 80-ih godina prošlog stoljeća. To me oduvijek privlačilo – da pokušam objediniti neku novu pojavu, neki novi mentalitet kad ih uočim. Tu je počelo moje sudjelovanje. Zajedno s Gijsom Bakkerom, mojim partnerom u droogu, pokušala sam objediniti i opisati taj mentalitet, dati mu naziv. I uspjeli smo.

 

ORIS: Kojim su se temama bavili ti dizajneri?

 

Ramakers: U to doba jedno od najvažnijih pitanja bila je borba protiv dizajna s velikim “D”. Dizajn je bio vrlo blještav i elegantan. Ti su dizajneri bili zasićeni takvim dizajnom, pa su, na primjer, koristili papir i krpe kao materijal. Dizajner koji je 1991. dizajnirao “Komodu” krenuo je od ideje da se ne želi baviti dizajnom, nego da želi pronaći predmete i koristiti ono što nađe. To je bila čista improvizacija koja je u to doba bila reakcija protiv dizajnerskog establišmenta.

 

ORIS: Da li je to bila potreba za uspostavljanjem ravnoteže između blještavih dizajnerskih predmeta i nečega što bi bilo bliže i pristupačnije korisniku?

 

Ramakers: Ne prvenstveno; radilo se više o stvaranju jednostavnije, sirovije, ne toliko stilizirane estetike dizajna. Recimo, jedan je dizajner napravio ormarić od naplavljenog drvlja. Na fakultetu na kojem je studirao svi su profesori od njega tražili da ga napravi ljepšim, profinjenijim, dok je on htio pokazati da se korištenjem i najneuglednijih materijala može napraviti nešto iznimno lijepo. To je drugačiji način gledanja na ljepotu.

 

ORIS: Mogu li takvi proizvodi istovremeno biti i funkcionalni?

 

Ramakers: Naravno, svi proizvodi koje predstavimo su funkcionalni. Nema proizvoda koji se ne može koristiti. Ne želimo proizvoditi predmete zbog predmeta samih. Zato ja to i ne nazivam “umjetnošću”, nego “dizajnom”. I sva pitanja koja ti predmeti tematiziraju su uvijek vezana za dizajn, uvijek imaju neke veze s dizajnom.

 

ORIS: Ime droog znači “suh” i pridjev je, a ne imenica. Znači li to da iza naziva droog može stajati čitav spektar različitih aktivnosti?

 

Ramakers: Kod drooga nije riječ o predmetima, već se tu radi o mentalitetu. Zbog toga smo i mogli uređivati interijere trgovina, barova, a nedavno smo jednoj kineskoj tvrtki napravili cijeli vizualni identitet. Budući da je naš pristup konceptualan te dijelimo zajednički mentalitet, možemo se baviti raznim projektima pod imenom droog.

 

ORIS: Koliko je politički i društveni kontekst Amsterdama i Nizozemske 90-ih godina kada Droog započinje djelovati, utjecao na stvaranje tako jake dizajnerske scene? Jeste li tada komunicirali i s drugim umjetničkim disciplinama?

 

Ramakers: Postojala je jaka scena koja je imala dosta toga zajedničkog, no uvijek je teško odgovoriti na to pitanje. Smatram da su i grafički dizajn, i arhitektura i industrijski dizajn imali dosta toga zajedničkog i da se sve ticalo konceptualnog pristupa. Nisu toliko stremili tome da budu pomodni i dorađena stila, već su svi imali neku začudnu značajku koja bi vas natjerala na razmišljanje. To je doista bio nizozemski fenomen. No u Nizozemskoj je bilo i drugih dizajnera koji nisu radili na taj način. To je zanimljivo. Puno je dizajnera koji ne rade na taj način. Ono što mi radimo je prilično izravno, prilično droog.

 

ORIS: Mnogi vaši radovi provociraju korisnika da počne razmišljati na drugačiji način.

 

Ramakers: To je moja preokupacija – promijeniti perspektivu. Posvuda u svijetu pronalazim dizajnere koji rade to isto. To je vrlo zanimljivo. Velik broj dizajnera koji rade u droogu nisu Nizozemci. Svi smatraju da su neki od naših najboljih dizajnerskih radova nizozemski, no to nije točno. Neki od naših najzanimljivijih proizvoda nisu nizozemski, no često ti dizajneri studiraju u Nizozemskoj, a mi ih odabiremo, a mi smo Nizozemci. Dakle, naše je oko.

 

ORIS: Droog djeluje kao platforma gdje se izmjenjuju dizajneri i gdje ste vi i vaš partner gotovo kustosi. Kako odabirete dizajnere s kojima ćete raditi?

 

Ramakers: Intuicijom. Ponekad je to jedan dizajner, ponekad skupina od osam dizajnera, kao u slučaju projekta za kinesku tvrtku Heng Yuan Xiang. Tu smo radili s dizajnerom interijera, modnim dizajnerom, industrijskim dizajnerom, itd. Bio je to vrlo složen projekt i trebao nam je doprinos svake od tih disciplina. U slučaju projekta “Europe Bar” iz Europske unije su nam postavili iznimno visoke specifikacije. Stolice su morale biti trajne i udobne, pa si nismo mogli priuštiti rad s mladim i neiskusnim dizajnerima. Morali smo raditi s iskusnim dizajnerima koji znaju napraviti lijep ambijent, no mi smo dodali ideju 25 različitih stolica, po jednu za svaku zemlju članicu, kako bismo dobili onu dodatnu primjesu. Kako ne bismo samo napravili lijep bar, nego mu dali i nešto više, nešto da postane droog.

 

ORIS: Dok rade za droog, dizajneri stvaraju radove koji bi trebali biti droog. Što je potrebno jednom projektu da bude droog?

 

Ramakers: Primjerice, prošle smo godine u Milanu napravili projekt “Garden of Delight” (Vrt užitaka). Prva nam je zamisao bila napraviti nešto lijepo i mirno, gdje bi se ljudi samo zabavljali. No tijekom procesa nam se ta ideja sve manje sviđala. Zato smo uveli divlje životinje, oružje i politička pitanja. Od nekoliko novih dizajnera smo zatražili da unesu napetost. Time je rad postao droog. Nije više bio samo lijep ambijent, već i nešto što vas tjera na razmišljanje, nešto što začuđuje i mijenja vam percepciju.

 

ORIS: Interakcija s korisnikom vrlo je važna karakteristika droog dizajna. Ponekad je ta interakcija obojena razigranom ironijom, kao kod “Do projects”. Koja priča stoji iza tog projekta?

 

Ramakers: Priča iza “Do project” je da smo pozvali potrošače da sudjeluju u dizajnu proizvoda ili u njegovom korištenju na neki drugi način. Primjer je svjetiljka “Do scratch”. Morate grebanjem napraviti crtež na crnoj površini prije nego što postane svjetiljkom. No mogu vam reći da se svjetiljka vrlo teško prodaje. Svjetiljka ima crnu površinu po kojoj morate grebati, a ogrebotine se nakon toga više ne mogu ukloniti. Većina se ljudi ne usudi grebati jer ne zna dobro crtati. Radije kupuje dovršenu svjetiljku koja je već izgrebana. Uplašeni su i to je šteta. “Do frame” je daleko jednostavniji. Radi se o kolutu s puno metara vrpce. Možete uništiti nekoliko metara i početi iznova. Dobijete puno toga za vrlo malo novca. Na našim internetskim stranicama smo zamolili ljude da nam šalju slike na kojima prikazuju kako koriste proizvode droog.

 

ORIS: Ponekad vaši projekti graniče sa umjetničkim akcijama kao projekt “GoSlow”.

 

Ramakers: Radi se o projektu jedne naše studentice s Tajlanda koja je željela stvarati proizvode koji će poboljšati život starijih osoba. Nakon što je napravila projekt, mi smo nastavili razrađivati njenu ideju, te smo osmislili puno veći projekt kojeg smo nazvali “GoSlow”. Doveli smo tako nekoliko starijih osoba u dobi od šezdesetak, sedamdesetak godina, mislim da je najstarija osoba imala 74 godine. Zanimljivo je da stariji ljudi danas više nisu toliko spori, oni su se razletjeli uokolo, pa sam ih čak morala pozivati da uspore, jer se projekt tiče sporosti. Dakle, pozvali smo ljude da nešto popiju i pojedu, sjednu u stolice za ljuljanje, odmore noge. Meniji su bili izvezeni i sami su si kuhali čaj u čajnicima. Kada biste zatražili čaj, vrećice s čajem su bile pravljene pred vama, za vašim stolom. Sve se ticalo procesa i sporosti. Imali smo i svjetiljku ispunjenu mašću. Kad biste je upalili, mast bi se polako topila i sve bi postajalo svjetlije i toplije. Trenutno proizvodimo i prodajemo svjetiljke ispunjene mašću koje se zovu “Slow Glow”. To je proizvod koji je nastao iz ovog projekta. “Go Slow” je bio vrlo uspješan, ponovili smo ga u Tokiju i Londonu. U Japanu je bilo sjajno. Sudjelovali su ljudi stariji od 90 godina koji su posluživali i pripremali hranu. Netko je kasnije otvorio kafić kojeg je nazvao “Go Slow”. Upotrijebljeno je samo ime, dok je koncept u potpunosti drugačiji jer hranu poslužuju mlade djevojke.

 

ORIS: Da li biste za neki od vaših projekata mogli ustvrditi da su umjetnost, a ne dizajn?

 

Ramakers: To smo učinili na projektu “Smart Deco”. Pozvali smo dizajnere da rade po nahođenju svoje mašte. Sastavili smo nekakav koncept no vrlo, vrlo labav. S tim smo projektom htjeli pokazati duh vremena: “Smart Deco” (pametna dekoracija) s jedne strane, “Smart Solutions” (pametna rješenja) s druge strane. Željeli smo dizajnerima dati potpuno otvorene ruke da naprave što žele. Naravno, stvorili su vlastite koncepte, no nitko od njih nije napravio nešto što ne bi bilo temeljeno na nekoj od dizajnerskih disciplina; sve je bilo povezano sa disciplinom dizajna. Primjerice, kod “Stolice od kostiju”, jednog od proizvoda koji su proizašli iz projekta, dizajner je htio stvoriti idealnu stolicu služeći se procesima rasta kostiju. Uzeo je potrebnu čvrstoću, čvrstoću potrebnog materijala i unio te parametre u računalo kako bi dobio tu strukturu. Za njega je to stvarno izrađivanje namještaja i nov način dizajna; radi se o potpuno novom računalu koje koristi jedino Opel kako bi svoje automobile učinio što udobnijim. Možda će to jednog dana i završiti u masovnoj proizvodnji, jer se radi o novom načinu gledanja na dizajnerski proces. Stolica se trenutno prodaje u ograničenoj količini od 12 komada. Kolekcionari umjetnina i dizajna je kupuju, no u isto vrijeme je to proces koji je potrebno nastaviti – dizajner želi nastaviti, to je početak jednog potpuno novog načina dizajniranja. Stolica je funkcionalna, udobna je. Sve su te stvari prilično povezane s dizajnom i to nam se sviđa. Naravno, postoje i dizajneri kao što je Studio Job, koji imaju projekt u kojem uvećavaju predmete u bronci. Po mom mišljenju je to ipak malo previše. Lijepo je, ali se previše približilo umjetnosti. Smatram da je previše objekt. Naši projekti moraju biti funkcionalni, no funkcija je samo jedna od karakteristika. S jedne strane su oblik i funkcija, a s druge ljudska značajka kao sadržaj. To može biti značenje, iskustvo, taktilnost, interakcija, sudjelovanje, nesavršenost.

 

ORIS: Dobar dio današnjeg dizajna koristi “vrišteći” oblik kako bi skrenuo pozornost na sebe.

 

Ramakers: Nema stvarnog sadržaja, a to je po meni ponekad problematično. “Komoda” iz naše kolekcije je danas također skup proizvod. Prvih pet godina nikoga nije bilo briga, nikome nije bila zanimljiva, no onda se počela dosta često pojavljivati u časopisima i ljudi su je počeli kupovati. Upravo radimo stotu. Skupa je, stoji negdje oko 16 tisuća eura, što je popriličan iznos. Dobro se prodaje, a mi možemo proizvesti svega osam godišnje, ali sigurno bismo je mogli prodavati u daleko većem broju. Stolar koji je izrađuje ima prilično malu radionicu. A dizajner mora svake godine pronaći dvadeset starih komoda. Ljudi me pitaju zašto ih ne proizvodimo serijski, zašto ne bi sve komode bile jednake? Onda bismo ih mogli proizvoditi u tisućama. No to bi onda promašilo čitavu priču, a to ne želimo. Komoda bi bila jeftinija kad bismo je masovno proizvodili, no onda bi izgubila svoj sadržaj.

 

ORIS: U svom dućanu prodajete “The water bubble” (vodeni mjehur) koji nije vaš projekt. I na taj način okupljate droog zajednicu?

 

Ramakers: Radi se o projektu jedne marketinške agencije. Toliko nam se svidio da smo ga pristali prodavati. To je projekt o nizozemskoj vodi iz slavine koja je kvalitetna, no svi kupuju vodu u bocama. Oni su odlučili napraviti lijepu praznu bocu koju morate sami puniti na slavini. Stoji isto kao i voda u boci, a sav prihod u ovom slučaju ide u korist projekta pitke vode u Peruu, gdje vlada oskudica vode. Radi se o malom projektu, no “mentalitet” je toliko dobar da smo odlučili prodavati taj proizvod premda ga mi nismo dizajnirali. Ne prodajemo samo naše proizvode, nego i ono što nazivamo “proizvodi prijatelja drooga”. Gdje god uočimo neki proizvod koji nam se sviđa a koji su izradili drugi ljudi, pozovemo ih da ga prodaju u našem dućanu.

 

ORIS: Velika većina dizajnera danas je prešla u područje isključivo konceptualnog rada, a tvrtkama prepustila zadaću proizvodnje. Smatrate li da je danas važno da dizajneri razumiju i znaju kako da sami izrade predmete?

 

Ramakers: Postoje tvrtke koje to mogu raditi, no smatram da je od pomoći ako dizajner koji razmišlja u konceptima već zna kako se nešto može proizvesti. Naravno, postoji dizajn koji ostane uvijek na razini stava i nikada ne postane produkt. Takav dizajn postoji, no kod većine dizajna uvelike pomaže ako radeći već na konceptu znaš što je izvedivo, a što ne.