Kada bih morao jednim pojmom definirati kulturnu baštinu Komiže, ne bih se sjetio kuća ili pejsaža nego ribarstva. Stoga se i zaštita materijalne baštine otoka, živih i mrtvih naselja, ne rješava samo intervencijama već oživljavanjem gospodarskog sustava čiji su prepoznatljivi nositelji ribarstvo, poljodjelstvo i turizam. 

Opće nazadovanje uz populacijske gubitke, jedina konstanta naših otoka u zadnjih pedeset godina, može se spriječiti samo i isključivo novim programima koji nastavljaju, osuvremenjuju ili se naslanjaju na postojeće i daju nove poticaje lokalnom iskustvu. Tradicija otočkog življenja, posebno u gradu Komiži, vezana je na more i uz more (ribarstvo) i suživot s njim te je očito kako se razvoj otoka mora vezati za more, koristeći tradicijske elemente i morfološku uvjetovanost kao prednost i poticaj za kreiranje razvoja.