Ušao sam u Gradsku knjižnicu u Labinu i kročio u dugačak crni hodnik. Stao sam na trenutak jer me ljetno sunce oslijepilo pa nisam vidio kuda hodam. Kad su mi se oči prilagodile na mračni ambijent, počeo sam uviđati detalje – crni polirani pod, betonske zidove obojane u crnu boju, crne magnetne piktograme koji govore o rudarskoj prošlosti kraja, komade stare popucale keramike na zidovima nekadašnje kupaonice prenamijenjene u info-caffè, memorijalnu sobu rudarstva, prezentacijsku salu...

Dugo sam šetao tim crnim hodnikom. U nekadašnoj zgradi Istarskih ugljenokopa Raša memorija je još živa. Sama boja interijera nije izabrana bez razloga. Labin je grad koji je obilježen crnilom svoje rudarske prošlosti, ona je osnovni element njegove kolektivne memorije. Crne su jame ispod tog grada u koje su se stoljećima zavlačili radnici različitih država. Crn je ugljen koji su iz tih jama izvlačili. Crne su bile njihove ruke, a crna je ispala i njihova sudbina.

Crne su bile i košulje jurišnika koji su ih cipelarili 1921. godine. Ti učestali incidenti zlostavljanja radnika nezadovoljnih uvjetima u rudniku rezultirali su uspostavljanjem kratkotrajne, ali čuvene Labinske republike. Bila je to republika rudara i antifašista, ustanovljena na zadružnim principima. Vojska ju je ugušila. Koliko je sjećanje na taj povijesni događaj u Labinu živo? Tko još pamti labinske rudare Giovannija Tonettija, Giacoma Macilisa, Francesca da Gioza, Angela Tose i, prije svega, Giovannija Pippana, koji je nakon Republike doživljavao takva šikaniranja u svom rodnom gradu da je bio prisiljen emigrirati? Umro je u Chicagu; u njega je ispaljeno pet hitaca kada je pokušao organizirati sindikat prijevoznika kruha u tom američkom gradu.

Crna, poput hodnika Gradske knjižnice, bila je i kravata Mussolinijeva državnog arhitekta Eugenija Montuorija koji je krajem 30-ih godina prošlog stoljeća započeo planirati novo naselje ispod Labina. Danas se ono zove Podlabin, a u doba Italije nosilo je naziv Pozzo Littorio. U ratnoj 1942. godini, samo jednu godinu prije sloma Mussolinijeva režima, inauguriran je novi grad za 3000 stanovnika, namijenjen rudarima i njihovim obiteljima. Bilo je to naselje izvedeno po najsuvremenijim standardima, okrunjeno monumentalnim trgom omeđenim eklektičnim zgradama, čija je uloga bila veličanje vječnog Rima. Zgrada Istarskih ugljenokopa Raša, u čiji je dio smještena nova Gradska knjižnica, bila je sastavni dio tog plana. Kako se radilo o industrijskoj građevini, bila je pošteđena rimske eklektike pa je pročelje i do dana današnjega zadržalo racionalistički izraz talijanske arhitekture iz epohe fašizma. Zbog tih je kvaliteta zgrada i zaštićena kao kulturno dobro, zajedno s pripadajućim joj kompleksom ugljenokopa koji u Labinu nazivaju Pijacal. Realizacija nove Gradske knjižnice samo je prva faza planirane rekonstrukcije cijelog kompleksa Pijacala u multimedijalni gradski centar.

O svemu tome razmišljao sam šetajući kroz mračan hodnik nove Gradske knjižnice. Navodi se da je memorija rudara njihov život, nasljeđe njihova rada, jedan od ključnih faktora u oblikovanju interijera. I stvarno, ta je memorija bogata. Kako je izgledao taj interijer prije rekonstrukcije dok je ugljenokop bio još aktivan, može se vidjeti na fotografijama Borisa Cvjetanovića koji je 1987. godine pomno pratio još jedan veliki povijesni događaj u Labinu. Te se godine u Jugoslaviji dogodila pobuna koja je do temelja uzdrmala tadašnji sustav. Radnici ugljenokopa Raša krenuli su u štrajk zahtijevajući samoupravljanje. Na taj je zahtjev Komunistička partija Jugoslavije oštro reagirala i time pokazala ogroman jaz između demagogije i stvarnog života. U takozvanoj mramornoj dvorani gdje se danas nalazi čitaonica Knjižnice, organizirani su radnički zborovi na kojima su, osim radnika, sudjelovali i građani Labina. U toj prostoriji se puna 33 dana odvijala direktna demokracija na djelu. Tamo su se za riječ javljali Jovo Jovanović, Dušan Savić, Hadžib Peštalić i puno drugih junaka posljednje generacije rudara u Labinu. Jesu li oni dio labinske memorije? Postoji li sjećanje na policijska privođenja tih ljudi? Kolike je noći Hadžip Peštalić proveo na saslušanjima u stanici iz koje se ujutro ponovno vraćao u mramornu dvoranu među svoje drugove?

Prije nekoliko dana, 12. svibnja, bila je godišnjica sloma tog čuvenog labinskog štrajka. Nitko je nije obilježio. Ljubljanski sociolog Tonči Kuzmanić dijeli suvremenu povijest ovih prostora na povijest prije labinskog štrajka i povijest poslije labinskog štrajka. U radio emisiji pod nazivom Labin is burning, 21. 5. 1987. godine, izjavio je: Ulazimo u neku vrstu postlabinskog razdoblja koje možemo nazvati razdoblje bez iluzija i varki.

Sa svim tim mislima prolazio sam crnim hodnikom nekadašnje rudarske kupaonice i krenuo prema mramornoj dvorani da vidim to poprište radničkih plenuma. Gdje je to mjesto prelamanja povijesti? Iz mračnog hodnika ušao sam u ozarenu veliku dvoranu nadsvođenu staklenim prizmama. Kontrast je bio jasan. Nakon duže pripreme u klaustrofobičnom hodniku Knjižnice, bio sam spreman pristupiti sjajnom ambijentu mramorne dvorane za koju ne mogu zamisliti bolju funkciju od javne čitaonice; jedino je mjesto znanja dostojno tako duboke i bogate memorije. Dok sam uzdizao pogled prema nebu, koje se iz čitaonice jasno vidi, sjetio sam se još jednog od mnogih slavnih stanovnika ovog istarskog gradića. Riječ je o Giuseppini Martinuzzi, osobi koja je svoj život posvetila školovanju, opismenjavanju i edukaciji radnika Labinštine i Istre. Ona je Domove gdje su se radnici emancipirali kroz učenje nazivala prijateljskim kućama, hramovima rada i svjetlosti, ishodištima i središtima svake socijalističke inicijative.

Nova i dotjerana mramorna dvorana u Labinu najbolji je nastavak te višestoljetne emancipacije. Uzdignuta je iz devastiranog postindustrijskog krajolika u kojemu se Labin nikada nije snašao. U istoj dvorani započet je novi ciklus emancipacije: putem knjige, jer drugačije i ne može.