Razgovarali u Zagrebu 10. prosinca 2015.

Matematičar, pisac i najčuveniji hrvatski prevoditelj, Mate Maras, raspolaže širokom skalom izražajnih mogućnosti. Primjenjujući principe matematike, on prevodi i najkompliciraniju poeziju. Marasovi prijevodi kompletnog Shakespearea, Miltonova Izgubljenog raja ili Rabelaisa, potaknut će mnoge da ponovno posegnu za klasicima. Nagrađivan značajnim hrvatskim i međunarodnim nagradama, Mate Maras na nov i kreativan način ugrađuje europske literarne vrijednosti u korpus hrvatske kulture.

ORIS: Vaš prevoditeljski opus, koliko kvantitativno velik, toliko i vrlo diferenciran, seže od Miltona do Dashiella Hammetta ili Virginije Woolf. Problemom prevođenja mnogi su se bavili, između ostalih i Walter Benjamin koji je zapravo doveo u pitanje uopće mogućnost prevođenja kao odraza orginala. Za njega, prijevod je orginalana samostalna forma, nikakav mimezis, forma koja u svojem razvitku u svojoj emanaciji može razviti mnogoznačnosti pa i značenja koja u orginalu možda nisu sasvim prepoznatljiva.

Mate Maras: Na to bih odgovorio riječima jednoga velikog američkog pjesnika, Roberta Frosta, njihove ikone 20. stoljeća. Njega su jedanput upitali: Što je zapravo poezija? Studenti su tražili da definira poeziju – bio je na nekim sveučilištima gdje su ga držali kao propovjednika; nije imao nikakvih obaveza, osim da se druži sa studentima, da ga vide, da im čita svoje pjesme. Glasovit je njegov odgovor na njihovo pitanje: Poezija je ono što se izgubi u prijevodu. To je ta slavna fraza – izgubljeni u prijevodu, potekla je od Frosta. Ne znam je li se on samo poigrao riječima, ali uspoređujući njega i Benjamina, danas u svijetu postoji tendencija da se ide drugim putem, unatrag: ne samo što se tvrdi kako prevoditelji stvaraju nešto iznova i da oni nisu oponašatelji izvornih pjesnika, nego se zastupa mišljenje da su izvorni pjesnici već oponašatelji nečega, prevoditelji nečega u sebi; oni dakle nisu izmislili jezik, nego prevode arhetipove, iskustvo, baštinu koju su naslijedili.

ORIS:  Benjamin govori o unfassbar – dakle, nešto što je nepojmljivo ili možda baš to nepojmljivo na paradoksalan način omogućuje da se original prevede, da se može prevesti ono što je neprevodivo....

Mate Maras: Ne bih se s njime u potpunosti složio. Preveo sam jako mnogo stihova, stotine tisuća. A to se osobito tiče upravo poezije: kako prevesti dobru pjesmu? Kako prevesti Tina Ujevića na francuski? Kad sam bio kulturni ataše u Parizu dolazili su mi Francuzi i pokazivali pjesme Tina Ujevića koje su na francuski prevodili naši ljudi. Govorili su mi, nakon što smo se sprijateljili: Zar je ovo najbolje što imate od poezije? Pa ovo ništa ne vrijedi. Mislim da pjesme može prevoditi samo govornik materinskog jezika, i to vrstan znalac, ne bilo tko. Stvar je u tome da ono što prevodite mora u hrvatskom jeziku biti takvo da neupućeni čitatelj pomisli da je stvoreno u našem jeziku, da je izvorno naše, jer se mora uklapati u cijelu našu tradiciju, u naš život, u mlijeko koje smo sisali, rečeno metaforički, inače nije dobro.

ORIS:  Moglo bi se definirati kao neka vrsta kontekstualizacije.

Mate Maras: Ja sam matematički obrazovan, bio sam i profesor matematike u srednjim školama prije nego što sam uistinu krenuo raditi samo ono što mi je najdraže, a to je baviti se jezikom. Mislim da je jezik najviše što nam je Bog dao, matematika dolazi poslije njega. Hoću reći, matematike ne bi bilo bez jezika, a jezik nam je darovan i bez matematike. Međutim, to su dvije kategorije istoga strukturiranja. Teško je definirati što je matematika; ima jedna njezina definicija koja kaže da je to znanost o strukturama. Dakle, uči nas kako raspoređivati stvari po sličnosti, po težini, po boji, po dugovječnosti, po bilo čemu. Jezik se služi istom metodom, mora sam svoju strukturu osvijestiti, a to čini preko logike koja je po Aristotelu dio matematike. Sada da se vratimo na pitanje – kakav mora biti prijevod? Premda trenutno govorimo o poeziji, to vrijedi i za prozu, jer proza je danas degenerirani oblik poezije. U renesansi, naprotiv, proza je bila vrlo bliska poeziji; Boccaciove dugačke rečenice možete razrezati i složiti u stihove, dobit ćete čudesno skladno štivo, jer tada su još skupa živjela ta dva oblika. To isto vrijedi za druge velikane, uzmite primjerice Cervantesa ili Rabelaisa. Mislim da je 20. stoljeće otišlo glavom bez obzira i baš zastranilo na krivu stazu, pa danas proza može biti bilo kakva jer tobože odražava naš svakidašnji život. Što će mi umjetnost ako mi mora odražavati moj svakidašnji život doslovce. Onda mi je nepotrebna – i bez nje imam svoj svakidašnji život. Meni treba nešto više od toga. Treba mi sublimacija, dakle očišćenje od banalnosti, treba mi srž. Tu bih spomenuo svoje trojno pravilo, ono zlatno pravilo iz aritmetike – ako su nam poznata tri elementa razmjera, četvrti se član može lako izračunati. Kod mene je to malko drugačije, jer u stvari kazuje kakav mora biti prijevod. Prvo, ponajprije mora biti vjeran: što je pjesnik rekao na talijanskom, to moramo prenijeti u hrvatski jezik. Drugo, prijevod mora biti lijep: što je lijepo u talijanskom jeziku, ne smije biti ružno u hrvatskome – neka bude zvonko, neka ljudi uče napamet. Treće, prijevod mora biti razumljiv: nitko razuman ne piše da bude nerazumljiv. Doduše, u najnovije vrijeme postalo je uobičajeno, kao po nekom urotničkom dogovoru: Idemo što nerazumljivije pisati, tako da budemo jako pametni. To je nekakva moda, izašla iz Pariza prije stotinjak godina, to dobro znate – nadrealizam, dadaizam i tako dalje. Mislim da je to bila mala dječja bolest cijeloga društva; nikada nisam razumio čemu je to zapravo služilo.

ORIS:  To je više bila reakcija, dadaisti su reagirali na besmisao kataklizme Prvog svjetskog rata.

Mate Maras: Doista, bila je to reakcija na nešto strašno, ali ništa nije rodila. Ostala je kao donekle zanimljiv pokus. Mislim da nije oplemenila ljudski rod, kao što ga je oplemenio Dante ili Shakespeare. I sada se vraćam gdje smo stali. Znači, prijevod mora biti razumljiv: mora biti jasan čitatelju, makar to išlo malo na štetu i vjernosti i ljepote, odnosno – ponajprije da bude razumljivo, ali usput i vjerno i lijepo. To je jako teško postići, jer osim ovoga idealnoga zamišljanja tih naših triju ciljeva, mora se paziti i na ustrojstvo pjesme. Koliko je duga, kako teku stope unutar stiha, ima li rima ili figura dikcije, gdje su stanke, ili pak kako se nižu riječi, jesu li u izvorniku jampske ili trohejske stope itd. Dakle, ima stotinu drugih sitnih stvari koje prevoditelj mora znati kao tajne svoga zanata. Ne može se upustiti da prevodi odmah bilo što, mora najprije nešto znati, završiti zanat. Kao što je Meštrović najprije učio klesati male nadgrobne ploče, a još prije toga kako držati dlijeto i čekić, kako upoznati anatomiju kamena. Valja se sprijateljiti s tajnama svoga posla koje laici nikada ne vide.

ORIS:  Tko god o Vama govorio, podcrtavao je iskustva koja ste mogli steći u djetinjstvu: majčine rime, sentencioznost naše Zagore, zavičajni deseterac, gangu, i slične stvari. Više nas možda zanimaju prve slike koje ste zapamtili. Naime, čini se da u izboru velikih imena svjetske književnosti koje ste prevodili – od Dantea i Shakespearea, do Rabelaisa, Miltona i sada Sannazara – strši činjenica da su njihovi opusi i nevjerovatni rezervoari slika. Pitam se, međutim, je li to Vaše djetinjstvo, u imotskim Studencima, uz sve već zapažene literarne poticaje proizvelo i slike koje ste na neki način tražili u biblioteci knjiga koje ste sebi stavili na stol, moguće i po nekoj Vašoj zavičajnoj predilekciji?

Mate Maras: Riječ je, dakle, o stjecanju slika o svijetu. To svako dijete doživi, svako na svoj način, to ovisi o sredini gdje rastemo. Ja sam imao sreću ili nesreću da sam se rodio u srednjovjekovnoj sredini. U mom najranijem djetinjstvu nije bilo struje, nije bilo automobila, nije bilo radija, nije bilo novina, nije bilo ničega. Dakle, rasli smo prirodno kao i prije 300 godina, kao u doba Alberta Fortisa koji je napisao Put kroz Dalmaciju. Toga talijanskoga opata doživio sam upravo kao da opisuje moje selo, naime, dok sam ga prevodio. Osjetio sam uz Fortisa i nešto drugo, a to je bio najveći doživljaj u mom djetinjstvu; kad sam preko Dubaca ugledao more, to me je zauvijek razorilo. Odjedanput sam shvatio da je svijet nešto drugo, da postoje veći, viši, bolji, draži, ljepši svjetovi od moje kotline između planina, između Biokova s jedne strane te Zavelima i Tušnice s druge, bosanske strane.

ORIS: Kad govorimo o Vašim vlastitim djelima – spomenimo samo recentna Pisma od smrti – je li to Vaš povratak na Itaku?

Mate Maras: To je melankolična tema, napisao sam roman da se odužim uspomeni na oca. Otac se u svom sinu bio silno razočarao; školovao ga, a ništa nije stekao. Taj sin nije imao ni kuće, ni automobila – no, dobro, automobil sam ipak imao, rusku Ladu – ali već mi je bila prošla pedeseta, a u mene nigdje ničega. Bio sam zbilja veliko razočaranje tom čovjeku koji se mučio cijelog života i na kraju završio u emigraciji. Knjiga je roman jednoga života, priča o čovjeku koji je svojim vijekom pokrio 20. stoljeće. Bio je rođen 1903., umro 1985., dakle prilično dugo je trajao i svašta vidio. Lutao je kao Odisej, mladost proveo u Australiji, išao zaraditi novac i vratio se na svoju Itaku, s pripašajem novca, tako da ga je majka pitala: Aj, Petre moj, tebe ništa boli! Jer se stalno pipao po boku, a on je to radio da provjeri je li novac na mjestu. Onda je otišao s ognjišta, sam sagradio kuću, oženio se i zasnovao bogat život. Bio prvi u selu, glavar, imao novca, bio snažan kao bik, bio muškarac koji se oženio najljepšom djevojkom u kotaru.

ORIS:  Čitajući Vašeg Shakespearea ili Rabelaisa, na nizu mjesta čovjek može zamisliti da prevodite, a da su vaši Studenci negdje u fondu. A onda čitamo Bellijeve stihove, prepjevane u studenački žargon, koji su prava čarolija, ili Vaše Vesele žene imotske. Malo tko je tako uvjerljivo pokazao kako je moguće da se nešto tako univerzalno i kozmopolitsko može usidriti u jedan potpuno drugačiji, konkretan ambijent, u jedinstvenu civilizacijsku retortu Zagore, dakako na krajnje duhovit način.

Mate Maras: U hnk Split bit će postavljene te Vesele žene imotske. To će biti pun pogodak jer mislim da Split odavno nije imao nešto tako, još od vremena Tijardovića...Naime, taj Belli, talijanski pjesnik iz 19. stoljeća, pisao je samo sonete, složio je par tisuća soneta na rimskom dijalektu, a radio je kao knjigovođa u papinskoj kuriji – u doba kada ta kurija nestaje, kada nestaje i njezina država, kada se ujedinjuje Italija. On je tad na rimskom dijalektu opisao sve što se dalo opisati, vrlo ironično, kritički, sardonično: od pape i kardinala, knezova i grofova, preko generala i vojskovođa, sve do običnih vojnika i najnižih slojeva društva. Najdraža mu je sirotinja, onaj ubogi narod koji ništa ne zna, ali zna život – koji jedva živi, a Belliju je najdraži u srcu. To su soneti, pravilni, s rimama, sve je krasno. Jedna mala digresija: Tonko Maroević me potaknuo na to, pričao mi je o Belliju kojeg je zavolio tijekom boravka u Rimu. Rekao je: Dante je broj jedan, ali Belli je drugi, barem kad pitate Rimljane. I nije znao kako bi ga preveo, kaže: Htio sam ga možda prevesti na starograjski, pa na splitski, a ne leži mi ovo, ne leži mi ono... Ništa, ja sam šutio i slušao, razmišljao što i kako, i jednoga sam ljeta riješio problem: strpat ću ja Bellija na Studence! Ako je dobar, ako opisuje ljudske mane i vrline, mora biti svugdje prihvatljiv. Jer druge su stvari tek sitne nadgradnje po kojima se umjetno razlikujemo. Naročito mi intelektualci mislimo da smo tko zna što, ali i vi možete posvjedočiti da ste se suočili s konkretnim situacijama gdje ste vrlo brzo vidjeli da su i ti mali, obični ljudi isti kao i mi. Tako su neki od tih soneta odgovori na temeljna pitanja svih ljudi što ih oduvijek postavljamo pametnijima od sebe. Na primjer, potegnulo se pitanje kako će završiti svijet? Kako će doći smak svijeta, onaj strašni Sudnji dan i sad priprosti Rimljanin odgovara. Morao bih sada pročitati taj sonet, meni jako drag, čak ga znam napamet, ako ne pogriješim: Četri će se strašna anđela pojavit, na sve četiri ćoše, s trubaljikom svaki; prvo će zatrubit, onda glasom jakim: Dižite se redom, svem svitu objavit. Na to će iz zemlje pliva i mrav rupit, kostur do kostura, četveronožice, pa kad im se vrati čovičansko lice, ko pilići oko kvočke će se skupit. A ta kvočka bit će Bog koji nas stvori; On će goluždravce dilit na dva dila, i crni će doli, a bili će gori. Na kraju će vojske anđeoske doć, oni će ko potli večernjega sila svitla sva pogasit, e, i laka noć.[1]

ORIS:  U cijelom Vašem opusu fascinira ravnoteža između njegovanog književnog jezika i lakoće kojom pronalazite nove idiome.

Mate Maras: Na to me uvijek prisiljava izvornik. Ima tih ljudi... spomenuli ste ovdje Rabelaisa – on je skovao stotine riječi koje su opstale u francuskom jeziku, a imamo i takvih koje jednostavno nisu nikad zaživjele osim kod njega i, recimo neskromno, u mojem prijevodu.

ORIS:  Ali osobito bi lijepo bilo čuti Vaš dojam i Vaše impresije iz doba kada je zaista bila jedna plejada profesora na Kazališnoj Akademiji: od Gavelle do Spajića, Habuneka... Je li se radilo i o prijenosu informacija koje su temeljene na doživljaju, saznanju? Danas, naravno, svatko može doći do svih informacija, ali kako je to kada su stvari doživljene i kada se kao doživljene prenose?

Mate Maras: Pa ako mogu to uopćiti, bilo je to doba nevinosti, želim reći, neinformiranosti. Bili smo svi bezazleni i ta Akademija koja je osnovana pedesetih godina prošlog stoljeća; Gavella ju osnovao. On je okupio družinu sjajnih profesora, ljudi koji nisu bili po ćudi onome vremenu i onoj vlasti. Tako je to bila sreća za studente – svi oni velikani među glumcima koje još pamtimo, da ih sad ne spominjem poimence, prošli su kroz ruke tih ljudi. Evo, recimo, meni je najdraži bio i najviše je na mene utjecao Bratoljub Klaić. Predavao mi je akcentologiju i hrvatski jezik, a kako sam ja podrijetlom iz kraja gdje se savršeno očuvao naglasni sustav te kako sam prije toga studirao matematiku i paralelno pohađao Akademiju, u meni su se formirale one ladice i strukture gdje se moglo sve to svrstati, pamtiti i primjenjivati. Govorio mi je: Ostavi sve to, idi meni za asistenta. Njemu je to, naravno, lako bilo zamisliti: Maras će studirati četiri godine, završit će, kod mene će doktorirati, naslijedit će me. Ali meni, dvadesetogodišnjaku, to je izgledalo nemoguće: prije svega nisam imao što jesti, jer mi je istekla stipendija na pmf-u. I čim sam završio matematiku morao sam ići raditi kako bih mogao egzistirati. Zatim, tu je bio Vladimir Filipović, predavao nam je psihologiju, bio je također nepoćudan. Među predavačima bio je i Mihovil Kombol, koji je nažalost umro prije moga upisa, ali zatekao sam njegovo djelo kojim sam se nadahnjivao oduvijek, njegovim prijevodom Božanstvene komedije. Ništa na mene nije djelovalo kao njegov prijevod Dantea, na kraju sam završio ono što on nije stigao preveseti... Prije nekoliko mjeseci bio sam u Ravenni u bazilici San Francesco, koja je blizu Danteova groba, gdje se svake godine održavaju Serate Dantesche. Redovito pozivaju pojedine prevoditelje iz svijeta; ja sam bio predstavnik hrvatskoga prijevoda. U raspravi, pred brojim slušateljstvom (u crkvi je bilo valjda dvjesto ljudi), osim profesora s njihovih sveučilišta i organizatora, sudjelovala je Vlatka Badurina, naša talijanistica koja predaje hrvatski u Udinama. I govorili smo o Kombolu, o utjecaju Dantea na Hrvatsku, o mome prijevodu. Na kraju sam tim ljudima pročitao cijelo 31. pjevanje Raja, a to traje. Prije mene je čitala jedna glumica na talijanskom, pa sam pozorno slušao kako naglašava pojedine dijelove, da barem modulacijom glasa dočaram sadržaj na nepoznatom jeziku. Pričam sve ovo jer želim reći: doživio sam nešto što ni u snu nisam mogao zamisliti. Pred tim ljudima dobio sam Lauro Dantesco – Lovor Danteov. Ali da se vratimo na Kazališnu akademiju. Imao sam sreću da sam upao u klasu Vlade Habuneka i tako mi se pružila prilika da se upoznam s Josipom Torbarinom. On tamo nije predavao, nego je dolazio, često smo se viđali, znam ja tebe, vlaju jedan itd... Već je bio u mojim sadašnjim godinama.

ORIS:  Ove napomene su jedna od osnova Vašeg cijelog rada...

Mate Maras: Upravo to! Što sam čuo, nisam zaboravljao. Ali možda najodlučniji faktor, upravo onaj duhovni okidač, bio je Frano Čale. Predavao mi je talijanski, bio sam mu jedini student, nitko nije htio talijanski, svi bi učili engleski. A Čale je u to vrijeme bio zaokupljen Petrarcom, napokon se bio prihvatio zadaće da se prevede cijeli Petrarcin Kanconijer. Govorio je kako je teško prevoditi, ponekad i nemoguće; a ja matematički obrazovan, pa kažem: Kako teško, profesore! To vam se zove preslikavanje ili funkcija — treba nešto, na neki način, pretvoriti u nešto drugo. Imate, dakle, zadan skup talijanskih riječi, pa ako je njemu osiguran protuskup hrvatskih riječi, treba samo izvesti funkciju, naći odgovarajuće elemente, preslikati jedno na drugo i evo — dobili ste ekvivalentan skup, a to se i tražilo! Stvar je jednostavna. Tako ja kažem, gotovo trijumfalno, a Čale meni: Čujte, to je ipak malo kompliciranije od vaše matematike. Evo, uzmite ovaj sonet i pokušajte ga prevesti; neka vam to bude zadaća za cijeli semestar. Vratio sam mu ga prevedena već sljedeći put – poštivao sam sve njegove odredbe, jer su se uklapale u strukturu moga razmišljanja, premda nisam znao ni što znače najobičnije riječi. Ni rječnika nisam imao, samo jednu gramatiku koju sam stalno bubao napamet. Tako je to počelo. Onda sam otišao s Akademije, završio sam matematiku, počeo sam raditi u srednjoj školi. Pa sam se poslije malo skitao svijetom, neoženjen, sâm, neki me zvali u Kanadu i tako dalje. Tu sada počinje nova priča i onda povratak u domovinu, nakon razočaranja u svijetu i sebi: zapravo sam se vratio u hrvatski jezik, iako sam bio otišao onamo da naučim još jedan jezik, da ga savladam savršeno, da mi bude kao što sam učio latinski, da mi bude elegantan, da se mogu sofisticirano izražavati. Naravno, vidio sam da je to nemoguće, čovjek se mora roditi u svojem jeziku i upiti ga s majčinim mlijekom.

ORIS:  Spominjete Dantea. U kolikoj mjeri prevoditelj stvarno treba poznavati realije iz Danteova vremena? Primjerice, kada je Kršnjavi prevodio svog proznog Dantea, s tolikim komentarima, obigrao je svaki lokalitet koji se u Komediji spominje.

Mate Maras: Ah, kod mene je to potpuno suprotno. Reći ću vam kako sam dobio nagradu Društva prevoditelja, osamdeset i neke, to je bilo za Virginiju Woolf, Gospođa Dalloway. Radnja toga romana događa se u Londonu, i kad se knjiga predstavljala javnosti, rekao sam da nažalost nisam nikad bio u Londonu. Tome se začudila kolegica koja je govorila o spisateljici i prijevodu, pa me je upitala: Nikad niste bili u Londonu? Pa kako ste znali sve one ulice i parkove, kako ste sve ono opisali? Odgovorio sam: Virginia Woolf ih je opisala. Ja sam jednostavno prenio njezine riječi. Hoću time reći ovo: najvažnije je poštivati ono što piše, i to vjerno prevesti, jer to je ionako upućeno čovjeku koji ne poznaje mjesta i ostalo, sve će doznati iz onoga što piše.

ORIS:  Pa da, ali svaki takav prijevod, osobito Virginia Woolf, jest transfer jedne druge kulture u našu kulturu i obrnuto. I sad baš kad govorimo o Virginiji Woolf, možda je isto toliko zanimljivo ili važno znati njezinu okolinu, njezin cijeli krug – Bloomsbury grupu – krug tih oksfordskih mudraca. To su bile dvadesete godine, ali to je do danas više raznoraznih pogleda. Od ekonomije pa do kritike, na kraju do tih raznih alternativnih načina života i udruživanja.

Mate Maras: Dotada nisam bio u Londonu, vrlo malo sam poznavao situaciju na Otoku uopće. Nisam ni dovoljno čitao, ni Shakespearea još nisam prevodio kao podlogu za sve ostalo. Ali, imao sam tekst pred sobom i stalno se držao onoga svoga trojnog pravila: prevedi ono što piše, prevedi to lijepo i neka bude razumljivo, ništa od toga ne smiješ iznevjeriti. Onda će se automatski prenijeti slika onoga što se zbiva, kad se zbiva, gdje se zbiva. Svako dodatno objašnjavanje spada u bilješke ispod crte, a te fusnote su meni uvijek mrske bile.

ORIS:  Shakespeareu je bilo svejedno je li bilo anakronizama, ako je u njegovu poetiku pristajalo...

Mate Maras: Sve što mu je dolazilo pod ruku, Shakespeare je pretvarao u med i mlijeko. Jedanput mi je profesor Torbarina rekao: Kako bismo mogli dobiti tu energiju njegova stiha? Jer svaki njegov stih ima kvantum energije, a mi to u prijevodu nemamo. To je godinama i mene mučilo, pitao sam se na koji se način može postići Shakespeareov efekt kosidbe – kad pred slušateljem padaju stihovi kao otkosi zrela žita pod oštrom kosom snažna kosca, naročito u njegovim sonetima. Upravo za njih učitelj mi je kazao: Da se nisi usudio prevoditi sonete, njih je nemoguće prevesti, osramotit ćeš se! I nisam preveo nijedan dok je Josip Torbarina bio živ. Nijedan!

ORIS:  Spominjući teatar, kako Vi gledate na ažuriranje, recimo, Shakespeareovih djela, kada ga se – bez ostatka – prenosi u naše vrijeme. Kazat ću jednim primjerom na što mislim. U Dresdenu sam nedavno gledao Monteverdijevu Krunidbu Popeje. Neron u puloveru igra golf, Popeja je golema crnkinja koja pjeva uglavnom sjedeći u Mercedesovu kabrioletu iz 1970-ih. Pozornica se cijelo vrijeme rotira. Seneka si prosvira glavu u javnom nužniku, pod neonskim svjetlima. Nekidan u Stockholmu gledam Don Giovannija, u jednoj od najljepših europskih opernih kuća. Znate gdje je umoren Commendatore? Opet u javnom nužniku. Ne dovodeći u pitanje činjenicu da umjetnost, ako je velika, nužno govori i današnjem i budućem vremenu, mislim da su takva uprizorenja čista blasfemija.

Mate Maras: Ja mislim da je to barbarizam, mi prelazimo zabranjene granice, kako rekoh, malo po malo postajemo barbari, ponajprije u moralnom pogledu. A što se tiče kazališta, konkretno, ne znam gdje se sve to začelo. Ali usudio bih se reći da je kazalište poludjelo kad se pojavio film, te poslije filma televizija, a još otprije cirkus. Danas, kao da se redatelji natječu s televizijom i cirkusom. Kao da žele na pozornici prikazati nešto što se ne može vidjeti na televiziji, i gube tu bitku, naravno, jer to prestaje biti kazalištem – prvo nastrada ono što se kazuje, dakle riječ, temelj scenskoga zbivanja.

ORIS:  Vratio bih se još jednom Vašem ishodištu, svijetu Zagore koja je stoljećima bila i nevjerojatni biorezervoar iz kojeg dolaze neki od najmobilnijih hrvatskih intelektualaca, a danas nestaje pod nivelacijom, reklo bi se, neumitnih globalizacijskih procesa. Sve to što je vas formiralo – usmena predaja, ambijent, riječ običnog čovjeka koji je znao artikulirati svoje misli i svoj stav spram svijeta najčišćim jezikom, bez ikakva zamuckivanja, istom onom sigurnošću kojom je gradio kamenu kuću koja može trajati generacijama – sve to, čini se, nestaje pred našim očima. Što će se dogoditi? Može li se taj mali svijet transformirati prema nekim novim vrijednostima? Kako u tome smislu vidite budućnost? Poslije Vas, možda će neki drugi ljudi prevoditi, ili neće, kako vidite tu mogućnost u budućnosti?

Mate Maras: Uvijek će se prevoditi, prevođenjem se omogućuje komunikacija, prijenos kulture u najširem smislu. U jednom dalekom vremenu, za nekoliko stotina ili tisuća godina, možda cijela zemlja ipak bude govorila jednim jedinim jezikom, ne znam kakvim, pada mi na pamet kineski. Ali dok nas ima na svojem komadiću zemlje i dok, primjerice, Europska zajednica inzistira da joj se obraćamo na hrvatskom jeziku, možemo se nadati da će i naši potomci slušati onaj slatki troplet ča-kaj-što.

ORIS:  Još jedna stvar u cijelom tom kompleksu prevođenja jest ta da tu izrazito dolazi do izražaja asimetrija u kulturi. Da je zapravo većina današnje literature regionalna literatura, a u velikim, to jest poglavito u engleskom govornom području, prijevodi iz drugih jezika su rijetki.

Mate Maras: Rijetki su, da. Odgovorit ću vam neizravno – sve kulture moraju biti prožete drugim kulturama. To ponajviše vrijedi za one kulture koje leže na malo ljudi, za jezike koji imaju malo govornika. Jer moglo bi se popularno kazati da je kultura stvaranje nečega iz ničega, a u malobrojnijim narodima jednostavno nema dovoljno pojedinaca da to naprave. Tako je u hrvatskoj kulturi, konkretno u prijevodnoj književnosti, bilo i bit će mnogo praznina, statistički oskudijevamo ljudima koji bi mogli začepiti takve rupe. Evo, ja sam prošle godine preveo nešto što već petsto godina dugujemo svojoj zajednici, a riječ je o Zoranićevim Planinama. Kao što je poznato, prvi hrvatski roman napisan je pod izravnim utjecajem Jacopa Sannazara iz Napulja, ali njegova Arcadia nije nikada kod nas bila prevedena. To je pastoralni roman, pisan u prozi i stihu, naizmjenice – proza je onakva kakvu je pisao Bocaccio, a poezija se najviše ugledala u Petrarcu. I danas se može s užitkom čitati, osobito proza. I od opsežna Sannazarova djela, od mnogih njegovih knjiga, spominje se samo Arcadia, jer se u njoj vratio bukoličkoj temi koja je spavala više od jednog tisućljeća. Dio mojega prijevoda objavljen je u Forumu...

ORIS:  Sannazara sam prije par godina uspoređivao sa Zoranićem, i moram reći da mi je Zoranić jako porastao u očima, po realizmu, po iznenađujućoj vizualnoj kulturi i neočekivanim slikama koje stvara, a da nisu nastale prerađivanjem gotovih humanističkih formula. Mislim da će pojava Vašeg Sannazara biti prvorazredan događaj, te da ćemo tek tada moći bolje shvatiti i Zoranićeve domete.

Mate Maras: Evo da čujete kako zvuči taj Sannazaro. Hoćete prolog, prolog je jako informativan, ali... bolje će biti da uzmemo ulomak iz prve proze: ¶ Na vrhuncu Partenija, nimalo niske planine u pastirskoj Arkadiji, leži jedna ljupka ravan, koja nema velike širine jer položaj mjesta to ne dopušta, ali je tako prepuna sitne i zelene trave da bi se na njoj moglo u svako doba naći zelenila, kad ga nemirne ovčice ne bi lakomim zagrizima popasle. Ondje, ako se ne varam, ima možda dvanaest ili petnaest stabala, takve neobične i silne ljepote te bi svatko tko ih vidi prosudio da se tu učiteljica priroda s najvišim užitkom potrudila da ih oblikuje...[2] ¶ Čujete li vi taj uvodni tekst! Tu će pisac sada uvesti pastire, pa će se pojaviti vile i tako dalje.

ORIS:  Da to stavimo kao lijepi kraj ovog razgovora ? Na jednom mjestu razmatrate krajnji smisao onoga što radite, ako hoćemo – pojam korisnosti, common sense, po kojemu se naš rad mora ipak na kraju mjeriti. U duhu onoga što veli Hektorović na kraju svog Ribanja : A sve ča se čini na božju jest slavu / Na pomoć općini, meni na zabavu, / Na utihu mojih koji će za mnom bit, / Jer je pravo svojih pomagat i ljubit[3].

Mate Maras: Hoćemo li s tim završiti ili da još spomenemo Pjesmu o Rolandu? Ni taj starofrancuski junački ep, zapisan prije tisuću godina, nismo imali na hrvatskom jeziku. Ali ove godine napokon izlazi u Matici hrvatskoj. To je priča o nećaku Karla Velikog, ispričana u četiri tisuće i dva stiha. Da vidite samo te deseterce, kao da su ih ispjevali naši guslari! Reći ću vam još nešto za kraj. U toj velikoj pjesmi postoji mjestimice, na kraju redaka, tu i tamo na pojedinom pergamentu, kratica aoi. Nitko živ ne zna što znači i čemu je služila — možda je bila oznaka da se pjevač treba odmoriti, popiti malo vode, ili da svirači tu malo zatrube i zagude, ili tko zna što. U prijevodima se ta kratica ili ostavljala kakva jest ili se sasvim izostavljala. A što sam ja s njom učinio? Pretvorio sam je u usklik iz hrvatske narodne poezije, s uskličnikom na kraju – Aoj!