Svanulo je jasno sunčano jutro nad Ladanjem. Nad Strahinčicom gomilaju se bijeli tornjevi kumulusa poslije bogate noćne kiše, sve pjeva u sunčanoj svjetlosti, ptice i plavo nebo, potoci i vode, i ceste i rosnato jutro... Sa ladanjske terase pod stogodišnjim platanama, talasaju se blatne, močvarne zagorske livade ispod tamno-zelenih goblenskih padina Ivančice, protkanih prvim potezima ranog jesenskog karmina.
Miroslav Krleža, Zastave, I. knjiga
Slike krajolika u literaturi često služe kao metafore za duševna stanja, kao što je to slučaj kod Krležinih Zastava gdje prizori zagorskog kraja ukazuju na dramatičnu životnu situaciju glavnog junaka. U arhitekturi proces je, međutim, zapravo obrnut. Energija krajolika može inicirati arhitektonski narativ. Tako, primjerice, Herzog de Meuron biraju takvu materijalnost muzeja De Young, koja odgovara situaciji parka Golden Gate, često ispunjenog maglom što se diže s oceana. Mnoge primjere interakcije krajolika i građevina mogli bismo naći u povijesti moderne arhitekture – od Franka Lloyda Wrighta, do Sverre Fehna ili Glenna Murcutta.
Izražen odnos prema krajoliku u smislu njegove topografije, fizičkih i osjetilnih komponenata, pokazao je arhitekt Davor Mateković prigodom projektiranja preobrazbe jednostavne zagorske ‘hiže’ u vlastiti ljetnikovac. Potrebno je imati dosta sreće, ali i jasnu predodžbu o vlastitim željama i potrebama da bi se našla tako idealna parcela s potrebnom infrastrukturom straga i neometanim prirodnim krajolikom sprijeda. Još k tome je na gusto pošumljenoj parceli stajala elementarna vernakularna drvena kuća s trijemom i krovom nagnutim 45 stupnjeva. Postupcima umetanja i zaodijevanja skromna je koliba pretvorena u glamurozni objekt dokolice. Međutim, pažljivom i suzdržanom razradom projekta sačuvana je memorija kao i poštovanje prema narodnom graditeljstvu zagorskog kraja.
Našavši se u pomalo opasnoj zoni, Mateković je vješto izbjegao zamke narativnosti i dopadljivosti. Za to mu je bila potrebna izvjesna doza radikalnosti koja mu je dopustila supostavljanje prozirnog kubusa u strogom crnom okviru i mekanog tijela iskonske kuće u potpunosti zaodjenute slamom. Stakleni korpus – gotovo bi ga se moglo nazvati paviljonom – kliznim se vratima otvara na smjelu konzolu terase iznad obronka. Osobitost je pritom slobodnostojeći konzolni okvir u koji ulazi staklena ploha. Ujedno je to i okvir za krajolik. Arhitekt je suptilno naglasio najveću vrijednost mjesta, intenzivnu prisutnost prirodnog krajolika. Kroz okvir ćemo zaista moći vidjeti Krležine padine protkane prvim potezima ranog, jesenskog karmina.
Druga je markantna karakteristika kuće njen pokrov i plašt od slame koji bez prekida prelaze jedan u drugi. Odluka za materijal slamu prilog je održivosti na više raznih razina. U Hrvatskoj se npr. u okolici Bednje opet uzgajaju stare vrste raži od kojih se posebnim postupcima dobiva kvalitetan materijal. Nadalje, stare se vještine proizvodnje i primjene prenose na mlađe generacije.
Omogućiti razna iskustva boravka i stvoriti određene ugođaje može se smatrati uspjehom arhitektonskog procedea. U kući Mateković moguća su potpuno suprotna iskustva. S jedne strane može se osjetiti izloženost i potpuna otvorenost prema okolnoj prirodi u staklenom trijemu, osobito je lijepo zamisliti zvuk kiše na njegovom staklenom krovu. Istodobno je moguće iskusiti zaštićenost tople unutrašnjosti među zidovima obloženim starim drvom.
Dualnost pojavnosti kuće Mateković, njena mješavina minimalizma i vernakularnosti ukazuje vjerojatno i na nove mogućnosti razvoja tipologija ladanjskih kuća.