In memoriam: Duško Rakić

 

05/12/2017

Ante Duško Rakić, (Šibenik, 6. lipnja 1932. – Zagreb, 23. studeni 2017.)
 
Otišao je Duško Rakić.
 
Za razumijevanje konteksta izuzetno je važno okruženje u kome arhitektura nastaje. Svatko od nas ima drugačiji pogled i stav u odnosu na vrijeme u kojem živimo, a u rješavanju istog zadatka odabiremo različite mogućnosti i pravce kojima krećemo da bi ga riješili. Tu dolazimo do osobnosti koja je usko vezana uz karakter koji u konačnici određuje i lifestyle. Arhitekti vole ostavljati dojam, pa biraju razne rekvizite kako bi podcrtali ono što žele, a vrijeme u kojem je Rakić djelovao bilo je vrijeme kada se stav iskazivao i nonšalantno pridržanom cigaretom. 
 
Ante Rakić, za prijatelje Duško, rođen je 6. lipnja 1932. godine u Šibeniku, a diplomirao je 1955. godine na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom profesora Vladimira Turine. Nagradu Viktor Kovačić za cjelokupni životni opus koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata dobio je 2008 godine, i plaketa koja je dio ove nagrade, zauzima važno mjesto u njegovom domu. Bio je jedan od vrsnih hrvatskih arhitekata i autor tridesetak izvedenih zgrada u Hrvatskoj i drugim dijelovima bivše države koji se podjednako bavio teorijom arhitekture i arhitektonskom praksom.
 
Na početku profesionalnog djelovanja, od 1958. do 1966. godine surađivao je sa arhitektom Antunom Urlichom na realizaciji niza važnih projekata od kojih su značajnije zgrada Vjesnika u Zagrebu i Vojna bolnica u Splitu. Od 1967. do 1991. godine vodi projektni atelje Oblik u Zagrebu, što je zapravo bivši atelje Urlich, da bi u smiraj profesionalne karijere, od 1992. godine počeo predavati Povijest arhitekture i urbanizma na Akademiji za likovnu umjetnost u Zagrebu i kasnije na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, kao i Povijest graditeljstva na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Posvećenost arhitekturi Rakić je iskazivao i kroz sudjelovanje na četrdesetak arhitektonskih natječaja na kojima je često odnosio nagrade. Za istaknuti je tvornicu Badel u Zagrebu, stambenu zgradu na Sjenjaku u Osijeku sa arhitektom Mladenom Vodičkom, kao i Društveni dom u Zagrebu sa arhitektima Borisom Magašem i Mladenom Vodičkom. Kao autor i arhitekt nikad nije izgubio strast za praćenjem zbivanja na suvremenoj sceni a okušao se u projektiranju raznih vrsta zgrada, od poslovnih i stambenih, do industrijskih i školskih, kojima je poveznica funkcionalnost i racionalan pristup. Ostvario je niz realizacija a najupečatljivija i strukovno najznačajnija djela su Osnovne škole u Vinkovcima iz 1970. i Ivankovu iz 1977.,Tvornica Josip Kraš u Zagrebu iz 1975., Upravna zgrada vinkovačkog Poljoprivredno-industrijskog kombinata iz 1978. i Upravna zgrada TE-Rijeka I u Urinju iz 1979. godine. Tu je i Poslovna zgrada INA u Zagrebu iz 1981. godine, Tvornica pitke vode u Petrinji iz 1983. Press centar Univerzijade u Zagrebu iz 1987., kao i poslovna zgrada Obnova u Osijeku, Audiološki centar u Zagrebu, vodotoranj u Kistanjima, i mnogi drugi. 
 
Nizu zapaženih radova koji su označili drugu polovinu dvadesetog stoljeća na domaćoj sceni treba dodati i njegov rad, poslovnu zgradu Auto-Hrvatske u Ulici grada Vukovara iz 1971. godine iz koje izvire osebujan karakter transponiran u arhitektonsku misao. Sedamdesetih Antoaneta Pasinović uspoređuje tu zgradu sa suvremenim japanskim arhitektonskim izrazom obzirom na sadržajne bliskosti: Naime, dok je suvremeni japanski arhitektonski oblik karakterom mase pun, dotle Duško Rakić potpuno otvara unutarnju, dubinsku strukturu objekta, i posredstvom staklene ovojnice formira arhitektonski mizanscen, kojeg je u estetičko-problematski koncept u svjetskoj arhitekturi dao pokojni Mies van der Rohe.
 
Osim arhitekture rad mu je obilježen i umjetničkim stvaranjem, pa tako sa arhitektom Igorom Emilijem potpisuje oblikovanje memorijalnog područja za spomenik žrtvama fašizma u Podhumu na Grobničkom polju koji je djelo kipara Šime Vulasa sa kojim je ostvario suradnju i na projektu Spomen parka u Kragujevcu. A franjevci ga angažiraju kao dio šireg tima koji je sudjelovao u obnovi crkve u Mostaru podignute 1875. godine, a koja je obnovljena 1988. godine. 
 
Ostavio nam je i opsežnu knjigu o arhitekturi kroz pet tisuća godina, Opća povijest arhitekture – od pra-arhitekture do anti-arhitekture, tiskanu 2005. za koju je volio reći da ju je napisao za svoje studente. Na pitanje što ga je ponukalo da napiše ovako opsežnu knjigu, odgovor je bio da kao u vrijeme njegovog studiranja, niti u devedesetima, kad je počeo predavati, nije postojala literatura iz koje bi studenti mogli učiti. Osim knjige ostavio je i niz zanimljivih skripti, rukom risanih, koje su nastajale tijekom vremena i na kraju prerasle u knjigu. Također, godinama je objavljivao tekstove o arhitekturi u stručnom i dnevnom tisku. 
 
A priča o Dušku Rakiću nije potpuna bez osvrta na njegovo više od sedamdeset godina dugo djelovanje vezano uz razvoj i afirmaciju veslanja u Hrvatskoj. Počeo je kao dječak, i prošao sve faze, od rekreativne, preko aktivne, takmičarske, do faze istaknutog sportskog radnika i osobe koja je živjela veslanje. Današnji naziv kluba, između mnogih predloženih početkom devedesetih, bio je i njegov odabir, Hrvatski akademski veslački klub Mladost. Zainteresiran za suvremena zbivanja, staloženim glasom ispričao mi je priču o građanskom Zagrebu šezdesetih i sedamdesetih, kao i izazovima koji su ih tjerali naprijed. Arhitekti koji su tada djelovali, obilježili su arhitektonsku scenu radom koji je imao uporište u dobroj školi i predanom radu. Znali su prepoznati trenutak, međusobnu suradnju i sve mogućnosti koje iz toga proizlaze.
 
 
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl,ing.arh,
 
Zagreb, studeni 2017.