Ovo je treći put da autor istražuje percepciju vlastite prošlosti koristeći tuđu prošlost kao ogledalo.

 

Jeliba, muette uronjava u prostor tišine i ostavlja svoje tragove iznutra. Ova vrsta tišine pojavljuje se kada sukobljena sjećanja više ne postižu kompromis. Masivne tektonske narativne ploče polako se počinju sudarati. Otvaraju se pukotine koje otkrivaju slabe točke, a pojedinci i etničke i društvene skupine užurbano ih nastoje zakrpati, ispričati nove priče, osmisliti nove ideje. Oni to moraju činiti. Strah od života bez narativa je univerzalan. Kada je autor odrastao, živio je s tim strahom. To je potreba za definiranjem niza važnih pitanja koja si neprestano postavljamo.

 

Projekt se odvija na obali rijeke Niger (Jeliba na jeziku naroda Bambara) u vrijeme kada su odjeci Arapskog proljeća dosegli subsaharsku Zapadnu Afriku. Mali je uzdrman i javlja se nemir. Kao u bilo kojem području s, kako se to često kaže, bogatom poviješću, slojevi su debeli i obrisi narativa posrću pod vlastitom težinom. Zajednice sa sjedilačkim i nomadskim načinom života (uglavnom Tuarezi) stoljećima se sukobljavaju, tražeći politički iskaz vlastitih vrijednosti. U suvremenom kontekstu, u kojem je kolonijalna prošlost prožeta s formalnim i neformalnim utjecajima Zapada i Istoka, državnih i nedržavnih igrača, ovi pokušaju mogu se doimati uzaludnima i naivnima, no oni su duboko ukorijenjeni u ranije spomenutom strahu od života bez narativa.

 

U određenom trenutku situacija u Maliju počinje izgledati jako poznato svima onima koji su naslijedili ili sudjelovali u povijesti (ili točnije, povijestima) Balkana. Podijeljena društva stoje na mjestu, uši su im pokrivene, oči zatvorene, i misle sretne misli. Ta bliskost omogućila je autoru da nadiđe puko promatranje simptoma i aktualnih događaja. Zanimalo ga je koliko su ti događaji važni za zajednički narativ, poprimaju li oblik zajedničkog javnog diskursa i gdje se nalazi nevidljiva granica u svakodnevnom životu iza koje gube svoj značaj? Prema onome što vidi i kako prepoznaje, autor može procijeniti vrijednost vlastitih sjećanja. Također mu služi kao alat za seciranje pojednostavljenog narativa nametnutog izvana.

 

Jeliba, muette ne bavi se ratom niti egzotičnim prostorom/vremenom. Bavi se pričama koje svi mi pričamo. Pitanje je, hoćemo li ih prihvatiti ili se sakriti iz njih?

 

Danko Stjepanović rođen je u Sarajevu u Bosni i Hercegovini 1980. godine. Nakon što se pridružio francuskoj fotografskoj agenciji Sipa Press, radio je kao fotonovinar nekoliko godina uglavnom na Balkanu, ali i u Sjevernoj i Zapadnoj Africi. U to vrijeme počeo je paralelno raditi na nizu fotografskih serija nazvanih Cenotaph. Sa snažnim refleksivnim referencama na vlastitu prošlost, serije su fokusirane na mehanizme iza političkih, ekonomskih i socijalnih mijena. Velik dio njegove sveukupne fotografske prakse čine suradnje s drugim vizualnim umjetnicima, piscima, arhitektima te u kazalištu. Živi u Londonu.