Prostor Limba
08/06/2018
The Greenhouse talks
Venecija, 25. 5. 2018.
napisala Vera Grimmer
Već tradicionalna panel-diskusija Greenhouse talks održana je i ove godine kao popratni događaj otvorenju 16. Venecijanskog bijenala, a osmislio ju je i vodio Aaron Betsky, direktor Arhitektonskog fakulteta u Taliesinu, umjetnički ravnatelj 11. Venecijanskog bijenala te, podsjetimo, i nadasve uspješan predavač na Danima Orisa 2009. godine. Za sudionike diskusije odabrao je niz kompetentnih ličnosti koje su imale što reći o odabranoj temi prostora limba – tranzicijskog prostora, in-beetween prostora, neke vrste čistilišta između pakla svakodnevice i beskonačnog neba virtualnog prostora ili/i obratno.
Arhitekti Claudia Clemente (Labics), Nathalie de Vries (MVRDV), Elizabeth Diller (Diller Scofidio + Renfro), Andrés Jaque (Office for Political Innovation), fotografska zvijezda Iwan Baan te arhitektica Marina Otero Verzier (Het Nieuwe Institut), kustosica ovogodišnjeg nizozemskog paviljona, sudjelovali su u diskusiji iznoseći svoja iskustva s problemima demografije, ekonomije i vrtoglavog tehnološkog napretka, s kojima se posljednjih desetljeća arhitektonske prakse moraju suočavati.
U smislu teme panela koncipiran je nizozemski paviljon kao prostor s garderobnim ormarićima – prostor u kojem mijenjate svoje životne uvjete, postajete druga osoba, bez obzira na to radilo se o kazališnim, tvorničkim, rudarskim ili sportskim prostorima za presvlaku. To su utopijski, tranzicijski prostori. Za Nathalie de Vries i elektronski uređaji poput pametnih telefona također predstavljaju limbo space, ali i velegradski pasaži takva su pribježišta. Prostoru, međutim, treba dati vrijednost, učiniti ga jedinstvenim, stvarati mjesta sjećanja (lieux de memoire). Socijalnom stranom međuprostora bavi se Andrés Jaque, koji je naveo primjer osobe iz Kolumbije koji se, promijenivši više boravišta, konačno našao u Los Angelesu. Vrt u rodnom gradu koji mu je pružao sve potrebne namirnice prenosio je u raznim oblicima na sva mjesta svog nomadskog života, ali je i neprekidno, raznim sredstvima, bio u vezi sa svojim prijateljima i rođacima. U Los Angelesu je kolonizirao ničiju zemlju između svog vrta i autoceste te opet uspostavio svoj kolumbijski vrt, svoj prostor limba. Dakle, subverzijom je ostvaren otpor globalizaciji.
Diller Scofidio + Renfro su nemjesto napuštene gradske prometnice svojim projektom High Line pretvorili u vrhunsku njujoršku atrakciju koju je posljednje godine posjetilo 8 milijuna ljudi. Dakle, limbo space pretvorio se u neku vrstu teatarskog prostora koji svi mogu dijeliti.
Prostori limba prostori su neizvjesnosti, u kojima su mogućnosti ograničene, kao što je slučaj u izbjegličkim kampovima. Međutim, to su i prostori bez izražene hijerarhije ili fokusa; nemaju jasnih granica, negdje su između hodnika i sobe, mjesta su nesigurnosti. Betsky se pita ne posjeduju li ti prostori i neku čudnovatu ljepotu, imaju li kvalitetu nečega što je gotovo potpuno, nečega što istodobno i jest i nije nešto, što im i daje mnoge mogućnosti.
Uvijek je bilo in-between prostora, kao što su trijemovi, verande, ali i predvorja. U tim prostorima niste potpuno u svijetu, ali ni potpuno kod kuće, no možda zato nude puno različitih opcija. Posljednjih desetljeća in-between prostori ipak su se razvili u nešto posve različito, a njihovi su korijeni čekaonice uvjetovane razvojem javnog prometa, ali to su i predvorja ureda i ustanova. Oni se razlikuju, primjerice, od kazališnog foajea u kojem čekate s jasno definiranom društvenom svrhom. U novom prostoru limba zaista se tek čeka, no Betsky zaključuje da takve prostore ipak valja promatrati kao novi cilj arhitektonskog istraživanja s onu stranu granica lokacije, funkcije, tradicionalnog društvenog ponašanja ili fizičke konstrukcije.