Esej Alberta Campa Baeze

Još se nešto crtaćih trokuta može naći u mom studiju. Ne koriste se toliko za crtanje, koje se radi u AutoCAD-u, već za brojne makete koje sami izrađujemo. Kad sam bio dijete, moja je majka pekla najbolje domaće voćne pite.  I tako je danas u mom studiju – ja pravim pite, tj. makete ili – još bolje, izrađuje ih i moj tim. Naše su makete uvijek domaće izrade.

Koristimo crtaće trokute za kontroliranje pravog kuta, što je osnovni sastojak arhitekture: kut u kojem se uvijek susreću vertikalnost gravitacije i horizontalnost Zemljine površine. Nije slučajnost da je pravi kut najkorišteniji geometrijski mehanizam u povijesti arhitekture. U presjecima zbog gravitacije te u nacrtima zbog reda.  
Ali prije nego nastavim dalje o pravom kutu, osjećam kako bih u ovoj fazi trebao priznati kako jedini razlog zbog kojeg sam se odlučio pozabaviti ovom tematikom nije u čast Heinricha Tessenowa, čija mi je zlatna medalja uručena. Da objasnim: čitao sam u novinama da je tim američkih znanstvenika iz Opće bolnice u Massahusettsu otkrio da se mozak sastoji od paralelnih i okomitih neuronskih vlakana koji se presijecaju pod pravim kutem. Drugim riječima, mozak je pravilan.

Ova najnovija otkrića istraživača koji su u radu koristili najnapredniju MRI tehnologiju sugeriraju da fizičke veze u ljudskom mozgu nisu zamršena klupka žica kao što se dosad vjerovalo, već da su organizirana u nevjerojatno jednostavne strukture. Izgleda stoga da su veze u mozgu geometrijski organizirane u mrežne strukture poput ulica Manhattana koje izgledaju kao šahovska ploča ili poput klasičnog izgleda upravljačke ploče. Također se može reći da je naravno i dalje istinita antička dogma da je najkraća udaljenost između dviju točaka ravna linija i to nije nešto što su otkrili američki znanstvenici.

Uvijek su me optuživali da tvrdoglavo inzistiram na korištenju pravog kuta, horizontalnog i vertikalnog, dok se ostali arhitekti naginju, savijaju, krive i nabiru, tako da možete zamisliti kako mi je bilo drago čuti ovo nevjerojatno novo otkriće. Dok arhitekti svugdje razvijaju oštre i tupe kutove, nakon što sam pročitao novosti, tiho sam se nasmijao u sebi u svom pravilnom, pravokutnom, pravom kutu. A, znate, kut je uglavnom baš to, pravilan pravokutni triedar. Unatoč tomu, mnogo samo-stiliziranih teoretičara danas propisuje kutove različitih vrsta, uglavnom sve osim pravih kutova, kao nezamjenjive elemente koji navodno daju originalnost i modernost današnjoj arhitekturi.

Možda ćete stoga razumjeti moje potpuno zadovoljstvo spoznajom da je mozak, centar, kolijevka razuma, opremljen takvom pravilnom strukturom mreže veza koje su ortogonalno organizirane poput Ikeinih Expedit polica, ako smijem napraviti takvu usporedbu.

Još se sjećam kako su potpuno ortogonalni bili nacrti koje sam predstavio kao svoj prvi projekt nakon prve godine prijediplomskog studija na Arhitektonskom fakultetu madridskog sveučilišta kao student Alejandra de la Sote, arhitekta koji je nastavio putem Tessenowa i Miesa. Bili su tako nadojeni njemačkom ortogonalnošću da moji mentori nisu bili oduševljeni: Moraš biti ekspresivniji, manje bezličan., rekli su mi. Nevjerojatno poslušno i naporno radio sam čitav vikend i sljedećeg sam im ponedjeljka predstavio novi projekt, pun zakrivljenja, zavijutaka te ekspresivnih gesta, pod snažnim utjecajima Gaudija i Wrighta. Bili su to zgodni nacrti koje su toplo i javno hvalili moji profesori. Zapravo je toliko topla i entuzijastična bila njihova hvala da sam, ili iz odanosti Soti i Tessenowu, ili jednostavno zbog vlastite svojevoljne i proturječne naravi, tog trenutka odlučio vratiti se svojim ortogonalnim nacrtima i crtaćim trokutima.

Zbog toga moj rad nije dobio najbolje ocjene od onih istih ispitivača koji su me tako entuzijastično hvalili. Ali, iskreno, to je iskustvo bilo jako poučno za mene. Izabrao sam plivati protiv struje iz vlastitih uvjerenja, kao što sam to uvijek činio u svakom aspektu svog života. I nastavljam tako raditi do današnjeg dana, bez obzira na to što o tome misle drugi.

Za vrijeme kongresa u Aachenu o Miesu van der Roheu o kojem sam ranije govorio, osim što smo posjetili beskompromisno krutu crkvu Rudolfa Schwarza i Charlemagnovu bogatu Palatinsku kapelu, Eduardo Souto de Moura i ja proveli smo dosta vremena pričajući o arhitekturi.  I Souto, dok je ispijao svoj rizling, s osmijehom mi je rekao da sam jedan od nekolicine koji je ostao vjeran ravnoj liniji i pravom kutu. I potvrdno sam kimnuo spremno prihvaćajući takav komentar od arhitekta njegova značaja.  

U mojem najnovijem projektu, kući pored mora u Zahari, na jugu Španjolske, koju smo tek počeli graditi, pravi su kutovi tako ravni i okomiti i kutija je tako ravna da će na kraju biti velika kutija izgrađena od rimskog travertina koja je integrirana u pijesak plaže, a čiji je krov, radikalno ravna horizontalna površina, glavni protagonist prostora. Kao Temenos gdje se bogovi miješaju sa smrtnicima. Kao nešto što bi projektirao sam Tessenow.  Više Tessenow nego Mies.

Jer tamo, na toj iznimno lijepoj plaži, vrijede isti zakoni sile teže koji postoje oduvijek, oni zakoni Newtonovih jabuka koje još uvijek padaju vertikalno, ravno dolje i uvijek okomito na tlo.  

I tamo također, u toj malo točki raja, obzor je i dalje horizontalan. Tako je ravan obzor koji definira Atlantski ocean ravno ispred nas.  

Ta ista horizontalna ravnina koju bi izgradili Tessenow i Mies da mogu podignuti glave ne samo kako bi priznali rad tima vodećih američkih znanstvenika u otkrivanju fiziološki ortogonalne organizacije mozga, već i kako bi potvrdili nešto što je za njih i mene tako elementarno kao ortogonalnost u arhitekturi.  Jer je najkraća udaljenost između dviju točaka još uvijek ravna linija. I zbog toga što jabuke još uvijek padaju okomito na horizontalnu ravninu tla.