U srijedu, 19. travnja 2023. godine u 20 sati u Laubi kući za ljude i umjetnost otvorit će se izložba mlade hrvatske slikarice Emanuele Lekić koju zaista vrijedi posjetiti.

Emanuela Lekić rođena 1996. u Rijeci, a 2019. diplomira slikarstvo na Zagrebačkoj Akademiji u klasi prof. Igora Rončevića. Izlagala je na nekoliko skupnih i tri samostalne izložbe. Tijekom studija nagrađena je pohvalom akademskog vijeća, nagradom publike na 14. Erste fragmentima i 2021. nagradom Crno drvo Laube za najbolju nezavisnu umjetnicu na sajmu umjetnina Nesvrstani. 

Ciklus ulja na platnu po nazivom “Noćna smjena” nastao je za vrijeme izolacije uzrokovane pandemijom. Emanuela nas vodi u šetnju ulicama Zagreba i Rijeke te i likovno i simbolički stvara osjećaj ambivalentnosti doživljaja pustog grada. S jedne strane osamljenost na lokacijama koja do sada poznajemo samo kao mjesta okupljanja većeg broja ljudi pruža novi i sasvim nesvakidašnji doživljaj tih dobro nam znanih gradskih prostora, a s druge društvena izolacija(koju nismo sami odabrali) potencira nezaustavljivu tjeskobu zbog nesigurnosti u vlastitu budućnost.

Ipak šetajući tako napuštenim ulicama susrećemo likove, osobe koji pripadaju slikaričinom socijalnom krugu, na čijim licima ne vidimo oprez već ponekad tek tiho prihvaćanje našeg prisustva a ponekad i poziv na druženje jer ipak nema nas mnogo ovako hrabrih koji kršimo pravila izolacije.

Stilski i tematski Emanuela Lekić se ubraja među slikare mlađe generacije koji su konstituirali nove “nove realnosti” 21. stoljeća s kojima reflektiraju svoju figuralnost umjetnicima novih realnosti 20. stoljeća. Ne bismo s toga pogriješili kada bi povukli paralele preko Emanuelinog rada natrag do praške četvorice (Uzelac, Varlaj, Trepše, Gecan).

Emanuela Lekić nam donosi radove  zavidne tehničke izvedbe velikih formata, kompozicijski izvrsne scene u kojima nalazimo mrtvu prirodu, motiv memento mori, vedute i marine, prikaze životinja, aktove, portrete i autoportrete u svim formatima, oslikane sa sigurnošću i monumentalnošću Tamare Le Lempicke u površinskoj obradi a pogotovo u načinu na koji slika tekstil. U njezinom radu vidimo i hopperovsku fascinaciju urbanim sredinama i njihovim utjecajem na ljudska psihološka stanja, ali za razliku od Hoppera, Emanuela veliki format koristi kako bi nas uvukla u scenu. U tom kontekstu nismo samo promatrači već aktivni sudionici tih malih buntovnih okupljanja u sitnim noćnim satima.