U moderno doba, a posebice u našoj kulturi bezumnog materijalizma i potrošnje, skloni smo misliti da je arhitektura rođena iz nužnosti i uporabne vrijednosti – potrebe za fizičkim skloništem. Takav stav zanemaruje stvarno podrijetlo i najraniju povijest arhitekture, kao i ključne misaone i nesvjesne aspekte građevina. Bez obzira na kasniju uporabnu funkciju, arhitektura je uvijek bila vođena željom pridavanja značenja ljudskoj smrtnosti. Forma je ništa doli usredotočene želje za vječnim životom na zemlji (Alvar Aalto in Göran Schildt, Alvar Aalto: The Early, 1984.), tvrdio je tada mladi Alvar Aalto. Iako smo skloni potiskivati ili poricati sile prolaznosti i entropije, nestajanje i smrt su neizbježni dijelovi života. Danas čak i bježimo od suštinskog iskustva vremena, postajući stanovnicima isključivo prostora. 

Odbacivanje vremena proizlazi iz našeg podsvjesnog straha od vremena, njegove istovremene prolaznosti i beskonačnosti. T. S. Eliot je taj novi kulturni fenomen nazvao vremenskim provincijalizmom: Taj provincijalizam nije prostorni, nego vremenski; on je od one vrste za koju je povijest samo kronika ljudskih izuma što su poslužili svrsi, a zatim bačeni u staro željezo, od one vrste za koju je svijet isključivo vlasništvo živih, vlasništvo u kojemu mrtvi nemaju nikakva udjela ​(T. S. Eliot, What is a Classic, Selected Essays, 1964.). Uistinu, sve više živimo u sadašnjosti, u svagda nestajućem trenutku, bez odjeka prošlosti, dok je izravnavanje vremena neupitno jače izraženo nego u Eliotovo doba. Pjesnik smatra iskustveno vrijeme beskonačnom petljom, poput Mobiusove vrpce: 

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo

Su oba možda prisutna u vremenu budućem,

A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom.

Ako je čitavo vrijeme vječno prisutno

Čitavo vrijeme je neiskupivo. 

(T. S. Eliot, Burnt Norton, T.S.Eliot, Four Quartets,1944.)