Usporedni događaj 14. međunarodne arhitektonske izložbe –Bijenale u Veneciji 2014.

Doprinos se kulturnog prostora srednje i srednjo-istočne Europe formiranju i širenju modernosti dominantnih zapadno-centričnih narativa još uvijek promatra kao razmjerno marginalna epizoda u historiografijama globalne moderne arhitekture. Tu izolaciju potvrđuju prevladavajući nacionalni narativi postsocijalističkih zemalja. LTC projekt istražuje ključne elemente u promjenama arhitektonskog diskursa iz drugačije perspektive. Namjera je naglasiti transfere metoda, standarda, protagonista, projekata... koji nadilaze nacionalne i disciplinarne granice te time naglasiti drugačije shvaćanje mreža u modernoj arhitekturi. Razvoj arhitekture shvaća se kao rezultat složenih interakcija između materijalne i nematerijalne produkcije u kojima mnogi akteri konstituiraju mreže i razmjenjuju znanje. U zakretu od narativa koji se fokusiraju na nacionalne povijesti ili na „objekte“, izložba se usmjerava prema mehanizmima produkcije arhitektonskog diskursa. Izložba se tako bavi raznim oblicima kolektivne kreativnosti kao što su multidisciplinarne institucije ili samorganizirane grupe, projektima i događajima koji su bili rezultat međunarodnih suradnji, te istraživanjima i praksama koje su proširivale granice arhitektonskog djelovanja. Tridesetak studijskih tema je organizirano u šest tematskih cjelina: Suradnje, Istraživanje, Eksperimenti, Susreti, Razmjene i Javnost.

Prikazuje se raznoliki niz tema iz Hrvatske. Časopis Zenit, koji je izlazio prvo u Zagrebu (1921.–1924.) a zatim u Beogradu (1924.–1926.), sinkretički je okupljao protagoniste različitih pravaca povijesnih avangardi i u lokalnom kontekstu promovirao nove arhitektonske tendencije, od Adolfa Loosa do ruskog konstruktivizma. Za zagrebačku scenu naročito je važan doprinos tada vrlo mladog Josipa Seissela, budućega važnog arhitekta i urbanista, koji svoje rane grafičke radove objavljuje u Zenitu. Radna grupa Zagreb (1932.–1933.) bila je kratkotrajni jugoslavenski ogranak CIAM-a (Međunarodnog kongresa moderne arhitekture) i važan kanal za razmjenu znanja između Zagreba i najvažnije arhitektonske mreže modernog pokreta. Sinturbanizam Vjenceslava Richtera (prvi put publiciran u istoimenoj knjizi iz 1964. godine) jedinstveni je primjer istraživačkih urbanih vizija sredine 20. stoljeća koje se oslanjaju na Richterove koncepcije sinteze i kritike „analitičkog urbanizma“. Richter je Sinturbanizam izlagao diljem svijeta, a sasvim je nepoznat njegov nedovršeni pokušaj da u suradnji s američkom kompanijom Litton Industries, povezanom s američkom vojskom, razvije mobilnu strukturu-objekt koja je ujedno bila i studija sinturbanističkih koncepcija. Jadranski su regionalni projekti, razvijani od 1967. do 1972. godine u Urbanističkom institutu Hrvatske, u suradnji s drugim planerskim institucijama Hrvatske i Jugoslavije, Institutom za ekonomiku turizma i drugim stručnjacima, te uz sudjelovanje više međunarodnih konzultantskih tvrtki i pojedinaca, jedinstveni primjer globalne interakcije koju je sufinancirao UN. Ti projekti afirmirali su multidisciplinarni pristup, integralno planiranje s posebnim fokusom na masovnom turizmu i zaštiti okoliša, a jedan od doprinosa tih planova jest činjenica da je hrvatska jadranska obala, u usporedbi s drugim mediteranskih zemljama, razmjerno malo izgrađena. Serija seminara Okviri metropole u Zagrebu, u organizaciji zagrebačkoga Gradskog zavoda za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša i u suradnji s Institutom Berlage iz Amsterdama, u drugoj je polovini 1990-ih okupljala vodeće međunarodne stručnjake i hrvatske arhitekte mlađe generacije koji su istraživali suvremene strategije urbanih transformacija u postindustrijskom i tranzicijskom kontekstu.

Također, brojne druge teme dotiču se hrvatskoga kulturnog i fizičkog prostora poput Bata-gradova (Borovo naselje), Poljskog državnog instituta za konzervaciju kulturnih dobara, Piranskih dana arhitekture, ili pak u temama sudjeluju i imaju važnu ulogu protagonisti iz Hrvatske: obnova Skopja nakon potresa, EXPO u Bruxellesu 1958. godine.

Izložba će pokazati da su srednja i srednjo-istočna Europa bile i još uvijek jesu znatno dinamičnije kulturne sredine nego što se uobičajeno misli, kao što će se i ocrtati sličnosti i veze arhitektonske teorije i prakse koje do danas nisu bile komparativno promatrane. Na taj će se način otvoriti šira interpretativna perspektiva koja će pomoći boljem razumijevanju proizvodnje i razmjene arhitektonskih znanja na presjecištu kultura, tehnika i politika.

Izložba je početna točka višegodišnjega istraživačkog projekta kroz novoformirane mreže NGO-a u arhitekturi, čime se dalje razvija proces povezivanja i razmjene znanja u suvremenom kontekstu.

Među brojnim ostalim temama zanimljivo je izdvojiti različite oblike arhitektonskog djelovanja u centralnoj Europi. Eksperimentalni rad poljskog arhitekta Jaceka Damięckiog bitno je povezan s Odsjekom za istraživanje i umjetnost Akademije lijepih umjetnosti u Varšavi. Njegove makroinstalacije realizirane od 1970-ih do 1990-ih u javnom prostoru u Varšavi proširuju poimanje arhitekture privremenim intervencijama velikog mjerila. Oblike naprednog rada unutar velikih državnih institucija predstavlja urbanistička teorija i uglavnom nerealizirani urbanistički projekti Istraživačkog instituta za arhitekturu i građenje iz Praga (VÚVA). Mađarski centar za suvremenu arhitekturu kÉk iz Budimpešte osnovan je kao nevladina organizacija 2005. godine i sličan je hrvatskoj Platformi 9.81. Obje organizacije povezuju istraživački rad, diseminacija znanja i aktivizam. Arbeitsgruppe 4, aktivna u 1950-ima i 1960-ima u Austriji, dala je osim istraživačke projektantske aktivnosti i doprinos reafirmaciji predratnoga austrijskog modernizma te je organizirala niz predavanja i izložbi.

Izložba: Officina delle Zattere, Dorsoduro 919, 30123 Venezia 
Trajanje: 7. 6. – 23. 11. 2014.
Organizator: Polish Modern Art Foundation (PMAF), Varšava
Inicijator: TRACE
Partnerske institucije: TRACE – Central European Architectural Research Think-tank; CCEA – Centre for Central European Architecture, Prague; KEK – Hungarian Contemporary Architecture Centre, Budapest; ÖGFA – Austrian Association for Architecture, Vienna; Platforma 9,81 – Institute for Research in Architecture, Zagreb/Split
Kuratori: Sarmen Beglarian (PMAF), Piotr Bujas (TRACE), Igor Kovačević (CCEA), Iris Meder (ÖGFA), Maroje Mrduljaš (Platforma 9,81), Samu Szemerey (KÉK)
Istraživači: Sarmen Beglarian, Dafne Berc, Piotr Bujas, Jelena Grbić, Karin Grohmannová, Alicja Gzowska, Daniella Huszár, Maja Ivanič, Jelica Jovanović, Monika Konrad, Igor Kovačević, Suzanne Křiženecký, Małgorzata Kuciewicz, Vladimir Kulić, Maja Lorbek, Iris Meder, Klara Mergerová, Maroje Mrduljaš, Zofia Płoska, Milan Rakita, Grzegorz Rytel, Gabriele Ruff, Dubravka Sekulić, Samu Szemerey, Ines Tolić, Yvette Vašourková.
Partneri projekta: Adam Mickiewicz Institute (Instytut Adama Mickiewicza), Varšava; Muzej likovnih umjetnosti (Szépművészeti Múzeum), Budimpešta; Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zaklada Kultura Nova
Projekt postava: Simone De Iacobis, Monika Konrad, Małgorzata Kuciewicz
Grafički dizajn: Jakub Jezierski
Produkcija: Polish Modern Art Foundation
Koordinacija projekta: Zofia Borysiewicz, Michael Koller, Katarzyna Sobczak, Christoph Thun
Koordinacija projekta za Platformu 9,81: Miranda Veljačić