Svaki projekt je savršena prilika za ostvarivanje kvalitete

arhitekti Studio 92 - Ester Miletić i Robert Dragogna
razgovarala Sanja Cvjetko Jerković

Razgovarali u Labinu 19. prosinca 2011.

Prostor Studija 92 je ugodan i odmjeren, baš kao i arhitektura koju već dva desetljeća ova grupa arhitekata osmišlja; strukturirana, nenametljiva, slojevita i vrlo jasna. Kao i u većini radnih prostora arhitekata, tu se nalaze tragovi njihovoga širokog djelovanja koje se proteže od urbanizma do interijera, no zanimljivom je da nigdje nisu istaknute brojne nagrade koje je ova arhitektonska grupa dobila za svoje radove na projektima u službi turizma i wellnessa, a koji su s vremenom postali znakom njihove distinkcije i šire prepoznatljivosti.

ORIS: Nakon toliko projekata na postojećoj hotelsko-turističkoj građi koji je danas vaš stav o ulozi arhitekture u turizmu?

STUDIO 92: Mi smo relativno rano shvatili da ako želimo aktivnije djelovati u turizmu, arhitektura i dizajn nisu dovoljni jer je sam turizam specifična industrija sa svojim vlastitim pravilima. Od iznimne su nam važnosti bili kontakti koji su uslijedili sa stranim specijalistima i teoretičarima turizma, uglavnom iz područja ekonomije, koji su problemu pristupali s drugog aspekta. Polje njihovih interesa bilo je osmišljavanje određenog proizvoda koji će biti moguće plasirati na tržištu i koji će biti prepoznatljiv, a arhitektura je bila jedno od sredstava preko kojeg to postaje moguće. Jedna od prvih naših intervencija u turizmu bio je umaški hotel Sol Umag u kojem smo po prvi put uvrstili wellness kao tada novi proizvod na tržištu. Projekt je bio toplo prihvaćen od strane korisnika i to nam je otvorilo put za sve sljedeće projekte.

ORIS: Kako je započela suradnja s turističkom kućom Maistrom?

STUDIO 92: Tijekom godina wellness je postao prepoznat kao gotovo nužan sadržaj svakoga novog hotela te su se tako prilike za projektiranje povećavale iz godine u godinu. Zadaci su postajali sve složeniji pa su profesionalnost i iskustvo na tom polju, koje je naš ured tijekom godina stekao, bili prepoznati i od strane investitora. Kada se 2006. krenulo s rekonstrukcijom hotela Istra na otoku Sv. Andrije u Rovinju po projektu prof. dr. Marijana Hržića, nama je pripala čast da na toj prestižnoj lokaciji projektiramo prvi wellness za hotelsku kuću Maistru. Projekt je po nama uspio sažeti duh Mediterana i suvremenog oblikovanja, a njegove je kvalitete prepoznala i struka izvan Hrvatske te mu je talijanska revija Wellness Design i organizatori manifestacije Rimini Wellness dodijelila nagradu za najbolji projekt u kategoriji Resort/Hotel Spa u 2007. godini.

Gotovo istovremeno s projektom na Sv. Andriji, započinje rad na projektu hotela Monte Mulini - Lone u kojem smo dobili zadatak da projektiramo wellness sadržaje, kojima se ujedno i povezalo dva nova hotela u jednu cjelinu. Zadatak je bio izuzetno kompleksan jer je trebalo naći način da se poveže više nivelacija, metre hodnika, različite tehnološke cjeline i uza sve to stvoriti proizvod koji će biti prepoznatljiv.

Tema koja nam se učinila podatnom za oblikovanje i osmišljavanje tih prostora bila je reinterpretacija nekoga podzemnog, gotovo špiljskog svijeta koji se može pronaći i u poroznoj kraškoj strukturi istarskog podneblja. Ova tema nudi i određenu formalnu slobodu koja se poslije pokazala kao ključni faktor svojevrsnog pomirenja između formalnih različitosti koje karakteriziraju interijere dvaju hotela.

ORIS: Vrijede li u vašoj interpretaciji špilje (kao arhetipskog modela) nepredvidiva, iracionalna pravila, uvjetovana nekim podzemnim silama, koja stvaraju neki drugi svijet?

STUDIO 92: Za nas je to bio način da se u prostoru wellnessa postave nova pravila oblikovanja te da se tako on na neki način odvoji od prostora hotela. Iskustvo i doživljaj tog prostora su iznimno bitni i učinilo nam se da su bliži iskustvu koje možeš doživjeti u špilji, gdje se prostor percipira isključivo kao interijer, nema forme koja prostor definira izvana.

ORIS: Čini mi se zanimljiv način na koji postavljate vezu s kontekstom i kako oblikujete ambijente težeći osjetilnom doživljaju. Konkretno u wellnessu Lone, jednostavnu ideju poveznice hodnika vi ste pretvorili u iskustvo. Je li to bila neka stvar koja se jednostavno dogodila ili je bila vaša namjera da osobe koje tu uđu, iz njega izađu promijenjene?

STUDIO 92: Tema poveznice dvaju hotela bila je zadana, ali smo je pokušali interpretirati i pridobiti u našu korist te je tako pretvoriti u kvalitetu. Od prvog dana bili smo svjesni da stvaramo potpuno atipičan wellness i da bismo zbog toga mogli biti i kritizirani od strane operatera, ali prihvatili smo izazov. Prolazak kroz dugu utrobu wellnessa postaje svojevrsni inicijacijski put koji spaja različite prostorne epizode čineći tako iskustvo potpuno. Wellness od mjesta dolaska postaje mjesto prolaska, pasivno opuštanje zamjenjuje aktivno iskustvo koje stimulirajući osjetila, stvara neku drugu percepcijsku realnost.

Na sve to nadovezala se još jedna specifičnost, a to je da se po svojoj funkciji dva wellenessa potpuno razlikuju. Dok je wellness Monte Mulini zamišljen kao ekskluzivni SPA zatvorenog tipa s naglaskom na individualnom pristupu, wellness Lone sličniji je otvorenim termama u kojima se može slobodno kretati. Ako bi se mogli poslužiti paralelom s Nollijevom kartom Rima, gdje su kao ‘puno - zatvoreno’ crtani blokovi privatnih kuća, a kao ‘prazno - otvoreno’ ulice, trgovi, unutarnja dvorišta i unutrašnjosti crkava, onda bi dio wellnessa u Monte Muliniju bio, osim hodnika, iscrtan potpuno crno dok bi wellness u Loneu bio pobojan gotovo potpuno u bijelo. Naime, na okosnicu se puta/poveznice u Monte Muliniju nadovezuju zatvoreni ambijenti privatnih tretmanskih kapsula koje su namijenjene samo korisniku određenog tretmana i koje ostaju skrivene za sve ostale goste. Wellness Lone je potpuno drugačiji jer se na okosnicu puta nadovezuju ambijenti koji su permeabilni, bilo da je riječ o zoni sauna i hidromasažnih bazena ili jednostavno o vanjskom ambijentu. Na taj način postaje i mjesto zajedničkog opuštanja, ali i socijalizacije te se tako približava modelu rimskih kupelji ili hammama.

ORIS: Koji su najveći izazovi koje pred vas stavlja tipologija u službi turizma, primjerice, hotel koji je poput nekoga zastranjenog oblika stanovanja?

STUDIO 92: Hotel ima sve ono što svi mi imamo kod kuće: sobu, stol, hranu i prenosi ih u drugu dimenziju, jer kao gost želiš i moraš doživjeti nešto drugačije. To je pogotovo istina u zadnje vrijeme kada je očekivanje gosta sve veće. Nekada su hoteli bili zamišljeni uglavnom kao spavaonice dok je cijela atrakcija bila koncentrirana na ono vani, more, sunce, prirodu. Hotel je tu bio samo da bi tu vanjsku atrakciju mogao doživjeti. Danas hoteli postaju atrakcija sama po sebi. Primjeri iz Las Vegasa ili Dubaija možda najbolje svjedoče o tim tendencijama

ORIS: Ali mi u usporedbi s Dubaijem i Las Vegasom imamo okoliš koji je daleko kvalitetniji. Ne trebaš bježati u maštu i stvarati neke umjetne svjetove, već jesi u bajkovitom okolišu.

STUDIO 92: To je istina, ali ono što se dešava s korisnicima tih prostora jest da uvijek traže nešto više, bez obzira koliko ono što ih okružuje bilo dobro. Znači doživljaj mora biti još jači. More je lijepo, ali ja ga želim gledati iz mog infinity poola gdje se bazen vizualno spaja s morem. Svakodnevno smo svi preplavljeni slikama bajkovitih mjesta iz svih strana svijeta i događa se to da nas jedan običan bor ili maslina više ne uzbuđuju.

ORIS: A kako onda održavati tu ravnotežu između tendencije da pokušavaš biti kontekstualiziran, povezujući se s onim što te okružuje i potrebu za stvaranjem doživljaja u stilu Disneya ili Las Vegasa?

STUDIO 92: To je upravo ono najteže u turizmu. Kao što Koolhaas zorno opisuje primjerom Coney Islanda u Delirious New Yorku da odmorišta možda ne trebaju prekidati urbani pritisak, već ga intenzivirati.

Taj primjer najjasnije objašnjava proces kroz koji prolazi svaki turistički proizvod i s kojim se svakodnevno susrećemo i mi: Što ponuditi gostima koji uglavnom dolaze iz urbanih sredina, a da to nije isključivo priroda? Arhitektura je sama po sebi umjetna tvorevina i intenzifikacija te njene umjetne prirode lako može prerasti u natprirodan kič. Ono što mi vidimo kao mogući put jest intenzivirati doživljaj, ne kroz formalnu ekshibiciju nego kroz iskustveno bogati prostor koji će istaknuti njegovu kvalitetu, a koji će u korištenju nekih materijalnih arhetipa (kamen, drvo...) biti vezan s kontekstom u kojem se nalazi. Ovakav pristup iziskuje zasigurno više truda, ali je na kraju rezultat iskreniji i vjerodostojniji.

ORIS: Kako ste takav pristup primijenili na wellnessu Lone, jer je hotel sam po sebi snažan i dojmljiv?

STUDIO 92: Tu je izazov bio još veći. Stalno smo se pitali kako nekoga tko je prošao iznimno artikuliranim i bogatim interijerom hotela dojmiti u samom wellnessu? Na kraju smo zaključili da možemo koristiti iste ili slične riječi kojima je ispričana priča hotela, ali ih na neki način pojačati. Tako smo zamislili prostore koji su potpuno crni, ‘lampe’ koje prekrivaju čitave stropove, hidromasažne bazene koji zauzimaju cijele prostorije. Sve su to elementi koji su uvijek prisutni u wellnessu, ali su tu dovedeni do novih granica. Tu vladaju druga pravila i druge dimenzije, a vrijeme će pokazati jesmo li bili na pravom putu.

Moram još istaknuti da je od iznimne važnosti bila i dobra suradnja sa studijom 3LHD koji su sa senzibilitetom pratili naš rad i pokušali naći mjeru između potrebe da se od wellnessa i hotela dobije jedna skladna cjelina, a da se pritom ne utječe na neke projektantske slobode. Rad s tako predanim i entuzijastičnim ljudima bio je veoma inspirativan te je potaknuo i nas da damo najbolje od sebe.

ORIS: Kada istražujete materijale kojima raditi, uspijevate li iskoristiti nešto od lokalnih materijala? To pitam jer čak se i Tobia Scarpa uvijek žali da u Italiji nije došlo do primopredaje zanata te da i on ima problema naći ljude koji znaju zanatski obrađivati materijale, napraviti stucco veneziano na primjer. Kako to funkcionira kod nas?

STUDIO 92: Tema korištenja lokalnih materijala ili tradicionalnog načina obrade jako je kompleksna, ali se na kraju svodi na to da se određena tradicija može očuvati samo ako za to postoji interes publike i ako je ona ekonomski prihvatljiva. No ono što je zaista bitno jest naći majstore koji imaju senzibilitet za svoj posao, bez obzira bio to tradicionalni način obrade ili suvremen, jer je arhitektura sinergija ideja i materijalnosti. Dobra ideja postaje gotovo bezvrijedna ako se loše izvede i stoga su zajednički rad i svakodnevno eksperimentiranje sastavni dio našeg posla. Za sve to treba vremena, a i novaca pa je investitor koji to razumije od neprocjenjive vrijednosti u cijelom procesu. Kada ti investitor dozvoli slobodu stvaranja i mogućnost odabira izvođača u kojeg imaš povjerenja, onda je to najbolja kombinacija.

ORIS: Što je drugačije kad radite s ovako velikim investitorom kao sada u projektu Lone?

STUDIO 92: Općenito mislim da bez obzira koliko neka firma ili investitor bio velik ili mali, imućan ili manje imućan, osnovna je razlika u tome pristupa li određenom poslu kao individua ili kao sustav. Ako s druge strane kao sugovornika imaš osobu sa svojim stavovima, idejama i na kraju ukusima, proces je personaliziran i proizvod će zasigurno u manjoj ili većoj mjeri biti odraz te osobe. Ako investitor nastupa kao sustav, kao arhitekt imaš veću slobodu, ali i veću odgovornost jer su eventualne pogreške isključivo tvoje.

Maistra je već dugo godina u investicijama i bez obzira o kojem se projektu radilo pristupa uvijek iznimno profesionalno. Bira ljude u koje ima povjerenje i daje im maksimalnu slobodu, a na nama je da o povjerenje opravdamo. Na taj smo se način mogli više posvetiti onome što je dobro za struku i za projekt, a manje onome što misli predsjednik uprave, direktor ili vlasnik. U protivnom si primoran uvijek tražiti kompromise između onoga što kao arhitekt smatraš dobrim i onoga što se nekome drugome sviđa.

ORIS: Ili kao što Koolhaas cinično kaže ‘Say yes to everything!’ (reci da svemu) jer je to jedini način.

STUDIO 92: To je sveprisutno u našoj struci i dovodi do općeg srozavanja kvalitete u arhitekturi, ali moram reći da je problem duboko ukorijenjen i nije ga moguće tako lako riješiti. Između Koolhaasova cinizma i Roarkova idealizma u The Fountainheadu, koji kaže ‘I don’t build in order to have clients, I have clients in order to build’, moramo svakodnevno tražiti sebe i pokušati se izboriti za svoje ideje.

ORIS: Educirate li klijente? Kako branite vlastita stajališta?

STUDIO 92: Uglavnom je to praksa. Jedan započne priču, a drugi nastavi, ali sve ovisi o kredibilitetu koji imaš kod investitora i koliko te je spreman poslušati. To je već kombinacija i uvjeravanje na rate. Gotovo uvijek biva tako da staviš na početku veći ulog da bi mogao barem nešto izvući iz cijele priče. Najžalosnije je to što puno puta vjerujemo u svoje ideje, ali ne uspijevamo uvjeriti investitora zbog mnogo razloga, najčešće zbog toga jer je danas presudni argument postao novac. Svatko danas gleda da dobije što bolji proizvod i da to realizira za što manje novaca. Ti se zakoni tržišta odnose na samu gradnju, ali i na arhitekte. Puno je puta upravo najniža cijena presudna za dobivanje nekog posla.

ORIS: Izgleda da je to jedan od ključnih problema u našoj struci: pomirenje Zakona o javnoj nabavi i kvaliteta ostvarenja. Mene on asocira na jednu situaciju u kojoj sam kao član sveučilišnog odbora trebala definirati zahtjeve za nove zakupce studentskih menzi te smo imali ozbiljnih problema definirati kvalitetu obroka, jer je za hranu moguće definirati kalorije, kategoriju, svježinu, količinu, ali ne i način fuzije, tj. kuhanja koje je temeljno da bi jelo bilo ukusno i naposljetku jestivo. Čini mi se da smo u sličnoj situaciji s arhitektonskim nadmetanjima po principu tko ponudi manju cijenu. Imate li vi drugačija iskustva koja ipak stavljaju kvalitetu rješenja na prvo mjesto?

STUDIO 92: I po tome je turizam specifičan. S jedne strane, kao što smo već rekli, naši investitori, pogotovo oni privatni, s kojima svakodnevno komuniciramo, izuzetno cijene svoj novac, ali su isto tako svjesni da ako žele plasirati određeni proizvod, ako ga na kraju žele prodati, da on nužno mora biti i kvalitetan. Ulaganje koje planiraju mora donijeti neku dobit i povrat investiranog, a to je moguće samo ako je proizvod kvalitetan. U javnom sektoru problem isplativosti je marginalan, ali je zato problem definiranja kvalitete jako prisutan. Ako u privatnom sektoru investitor može slobodno birati, u javnom sektoru prinuđeni smo pojam kvalitete ‘objektivno’ definirati kako bi svima dali jednake uvjete nadmetanja. No svaki pokušaj definiranja te kvalitete završi u banaliziranju same arhitekture koja razložena na proste faktore funkcionalnosti, održivosti, isplativosti, racionalnosti gradnje ne uspijeva postići onu sintezu koju kvalitetan projekt mora sadržavati. Naravno da arhitektura mora biti sve to, ali mora pružiti i emociju, mora te dirnuti, a to je nemoguće racionalno kvantificirati.

ORIS: Među ostalim faktorima spomenuli ste i održivost. Održivost je danas postala čarobna mantra koja se analizira kroz socijalne, ekonomske, ekološke prizme. Koliko održivost igra ulogu u onome što vi radite? Socijalno na primjer, kako vi promišljate turističke strukture da ne budu otuđene spram konteksta ili da odražavaju ekološki koncept uštede energije? Je li to uopće primjenjivo?

STUDIO 92: Bojim se da je u turizmu kao i u drugim granama održivost ostala samo na načelima. Zvučna krilatica iza koje često ne stoji realna briga za promišljanje drugačijega, odgovornijeg načina gradnje. Mogli bismo naći mnogo razloga tomu, ali možda su najbitniji oni da se danas održiva gradnja još uvijek ne isplati. Djelomično zato jer je energija još uvijek dovoljno jeftina, a djelomično jer ne postoje državne subvencije koje bi mogle utjecati na donošenje odluka u tom smjeru. Na primjer u umaškom hotelu Sol Garden Istra, koji je izgrađen 2005. godine s 300 soba, jedan od problema bio je kako maksimalno racionalizirati potrošnju energije. Zahvaljujući ambicioznom timu kolega projektanata svih instalacija, došli smo do vrlo dobrih rezultata i velikih ušteda u eksploataciji, naime hotel ima 35 posto manju potrošnju energije po noćenju od prosjeka hotela iste kvalitete. Hotel je zbog toga 2007. godine dobio nagradu ‘Hrvoje Požar’ za racionalno gospodarenje energijom.

Što se tiče otuđenja spram konteksta, moram reći da je naša uloga iznimno bitna jer Istra, ali i Hrvatska ima još uvijek polariziran teritorij, urbane sredine jasno su odijeljene od ruralnog područja, što svakako jamči kvalitetu našeg teritorija koji moramo znati očuvati. Fenomeni spreda, toga amorfnog urbanog tkiva koje se proteže gotov cijelom Padskom nizinom, da citiramo samo najbliži primjer, na sreću nije prisutan kod nas, pa je stoga ambijentalna osjetljivost jedan od bitnih čimbenika da bi se očuvala kvaliteta teritorija. Najveći problem kod nas predstavljaju recentne apartmanizacije koje su se za razliku od planiranih odmorišnih naselja iz 1980-tih stihijski proširile u cijeloj zemlji.

Naš odgovor je da kad se nađemo u situaciji da projektiramo neko takvo naselje ili sklop kuća, pokušamo naći neko mjerilo koje će biti primjereno čovjeku, ali i okolnom teritoriju. U tom smjeru ide i pokušaj da se povrati trend koji je svojedobno bio prisutan u hrvatskom turizmu da se umjesto hotela koji zasigurno svojom masom iskaču iz mjerila prostora u kojem se nalaze, planiraju manji sklopovi objekata, tzv. resorti. Uglavnom pokušavamo uvijek nagovoriti investitora da maksimalna kvadratura ne znači uvijek i najveći profit, da se može graditi i manje i kvalitetnije, i to onda bolje prodati. Naravno i samo oblikovanje tu nosi svoje. Kako se približiti ambijentu u kojem se nalaziš, a da ne upadneš u zamku plagijata?

ORIS: Koje su dakle teme koje vi primjenjujete, ponavljate ili reinterpretirate?

STUDIO 92: Uvijek pokušavamo primijeniti neke teme koje su više iskustvenog karaktera, a manje formalnog. Prenijeti u novu kuću ili naselje doživljaje jedne karakteristične istarske ruralne ili gradske sredine, kamenih ulica, zidova, piazzetta. Ponoviti karakteristične načine življenja, socijalizacije na malom trgu koji čine par kuća, boravak u svom privatnom vrtu ili terasi natkrivenoj pergolom. To su neki doživljaji koje je moguće ostvariti i da se formalno ne ponove neke tradicionalne oblikovne forme. Na to se nadovezuju i neke teme kao što su izravni kontakt s prirodom, prožimanje unutrašnjeg i vanjskog prostora, fluidnost ambijenata koje je moguće ostvariti samo suvremenim oblikovanjem prostora. Investitor koji se prepusti i osjeti tu priču na kraju uvidi da vrijednost neke kuće ne leži u njenom izgledu ili arhitektonskom stilu, nego u doživljaju koji ona pruža dok u njoj boraviš.

ORIS: Gdje po vama leži dodatni resurs da se naša turistička sezona produži na šest do sedam mjeseci? Imamo relativno dobre strukture, netaknutu prirodu... što još?

STUDIO 92: Suvremene su tendencije pokazale da kad se gradi jedan hotel ili turističko naselje, treba u takav jedan proizvod uklopiti sadržaje koji će omogućiti da on funkcionira i u pred- i podsezoni, ali da i u većoj ili manjoj mjeri gostu postane samodostatan. No uvidjelo se jako brzo da ključ uspjeha ne leži samo u osmišljavanju dobroga turističkog proizvoda nego i u dizanju kvalitete ponude cjelokupne destinacije. Danas je Istra napravila velike pomake u ponudi kao destinacija što je omogućilo pomake i u razvijanju novih turističkih proizvoda, a hotel Lone je izvrstan dokaz toga.

ORIS: A što još želite za same sebe profesionalno? Što bi vas usrećilo?

STUDIO 92: Svi smo mi u iščekivanju neke savršene prilike u kojoj bismo iskazali svoju kreativnost i koja će te na koncu usrećiti. Radeći shvatiš da nisu drugi ti koji ti daju neku priliku, već da si ti taj koji je stvaraš. Svaki projekt može postati savršena prilika, a na nama je da to učinimo mogućim.

Biti predan poslu, vjerovati u ono što radiš, napredovati i uvijek dati maksimalno jedina su formula kojom možeš doći do nekih rezultata. A užitak stvaranja je najveća sreća koju ti ovaj posao može pružiti.

---

Studio 92 arhitektonski je ured sa sjedištem u Labinu (Istra) i od svog osnutka bavi se različitim disciplinama od urbanizma do interijera. Danas u sklopu ureda djeluje grupa arhitekata: Ester Miletić, Robert Dragogna, Igor Miletić i Natali Zulijani te grupa građevinskih inženjera koji u timu pokrivaju sve aspekte projektiranja.

Ester Miletić rođena je u Puli 1956. godine. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani 1979. godine. Od 1979. do 1992. radi u projektnom uredu Urbis 72 kao autorica niza zapaženih radova, među kojima se zasigurno ističe uglovnica na labinskom starogradskom trgu iz 1988. godine. Od 1992. djeluje u Studiju 92.

Robert Dragogna rođen je u Labinu 1977. godine. Diplomirao je cum laude na Arhitektonskom fakultetu u Veneciji 2003. godine. Sudjeluje na nizu javnih natječaja i projekata u Italiji, među kojim se ističe Osnovna škola u Vipitenu (Južni Tirol, Italija), koja dobiva ovogodišnju regionalnu nagradu za najbolje arhitektonsko ostvarenje.

Značajnije realizacije Studija 92- (poslovne i stambene zgrade): interijer Kaptol centra, Zagreb, 2000.; zgrada Zelenice, Labin, 1997.; stambene zgrade u Zagrebu, Umagu i Labinu. Hoteli i hotelski kompleksi: hotel Sol Umag i hotel Sol Garden Istra s depandansama, Umag, 2005.; hotel Mediteran i hotel Delfin u Poreču, 2009. Wellness centri: u Umagu, Opatiji, Čatežu, Mošćeničkoj Dragi, Rovinju, Rabu, Pagu. Projekti u realizaciji: turističko naselje Vereudela u Puli, turističke vile u Karigadoru, Novigrad i naselje Silboris u Savudriji.

www.studio92.hr