Radovan Tajder, zagrebački arhitekt s bečkom adresom, u Muzeju za umjetnost i obrt predstavlja se javnosti profesionalno kroz projekte i intimno kroz svoje dnevnike - tekice. U Tajderovoj respektabilnoj karijeri nastala su antologijska djela hrvatske arhitekture, od škola i vrtića do maestralno interpoliranih stambenih zgrada te projekti poslovnih zgrada, hotelskih lanaca i stambenih objekata u Beču za svjetski poznate investitore.

Susreti u muzeju tradicionalno se održavaju četvrtkom, a vodstvo Radovana Tajdera - u četvrtak, 27. veljače 2014. u 19 sati - prvo je u slijedu od sedam popratnih događanja uz izložbu koja ostaje otvorena do 27. travnja.

Uz arhitektonski opus na izložbi radova zagrebačko - bečkog arhitekta Radovana Tajdera u MUO predstavljen je i Tajderov paralelni 'projekt' - slavne tekice, bilježnice s njegovim poslovnim i intimnim dnevnikom, vođenim desetljećima. One na najbolji način dočaravaju likovno-literarni svijet Radovana Tajdera. Godine 1991. izlagane su u Ljubljani, a arhitekti Boris Podrecca, Martin Kohlbauer, Branko Silađin, Branko Kincl, Saša Bradić, Peter Herzog, oduševljeni njihovim sadržajem 'dizajnirali' su naslovnice tekica 2005. i 2007. godine.

U audio kutku posjetitelji će moći poslušati glazbu po izboru Radovana Tajdera, koji u razgovoru s Verom Grimmer kaže 'Moj je stan ‘namješten’ muzikom. A glazba je za mene pribježište, jedan  fini vrt samoće u kojem mogu doživjeti stvari na neposredan, posve slobodan način, bez želje da iz toga izvučem neku konkretnu korist.'

---

Nedavno izgrađena elegantna poslovna zgrada sjedišta RBA banke na Dunavskom kanalu u centru Beča, projektirana zajedno s arhitektima Dieterom Haydeom i Ernstom Maurerom, samo je jedno u nizu ostvarenja uspješnoga zagrebačkoga arhitekta Radovana Tajdera, koji u austrijskom glavnom gradu živi od 1985. godine. Do selidbe u Beč Tajder je u Hrvatskoj ostvario respektabilnu karijeru: prema njegovim su jedinstvenim visokofunkcionalnim komponibilnim sustavima 414 i Megas izgrađene brojne škole i vrtići, u osjetljivom je zagrebačkom gradskom tkivu izveo maestralno interpolirane stambene zgrade koje su i domaći i svjetski kritičari i teoretičari jednoglasno ocijenili antologijskim ostvarenjima, a realizirao je i niz sasvim originalno dizajniranih obiteljskih kuća i kuća za odmor.

Bečko razdoblje u Tajderovoj su karijeri označili projekti poslovnih zgrada, radovi za hotelske lance te projekti stambenih objekata izrađivani najprije u biroima Hlaweniczka und Partner, a zatim u atelieru Hayde Architekten. Veliki broj projekata, njihova tipološka raznovrsnost, smještaj u osjetljivom povijesnom gradskom tkivu te popis svjetski respektabilnih investitora najbolje ilustriraju Tajderovu projektantsku vještinu i renome. Arhitekt je projektirao za Philips, BMW, Wüstenrot, BAWAG, Volksbank, RBA, OPEC, IBM, hotel Plaza-Wien, hotelski lanac Ibis ... Tijekom bečkih godina Tajder je kontinuirano projektirao i za hrvatske naručitelje (Zagreb, Rovinj, Zlarin, Novigrad), sudjelovao je na izložbama Zagrebačkoga salona i izložbi Oris ideja. Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo je 1999. godine Radovanu Tajderu nagradu Drago Galić za stambeni kvart u bečkoj Tamariskengasse.

Monografiju RADOVAN TAJDER. ARHITEKTURA / ARHITEKT u sunakladništvu objavljuju Muzej za umjetnost i obrt i UPI2M Books, Zagreb. Urednica monografije, ujedno i kustosica izložbe, je dr. sc. Marina Bagarić, voditeljica Zbirke arhitekture MUO.

POdsjećamo da svi članovi Oris kluba imaju pravo na popust pri kupnji ulaznica u MUO.

Letak izložbe
www.muo.hr

SUVREMENICI O RADOVANU TAJDERU

Nikola Polak, Radovan Tajder / Portret s arhitekturom (Zagreb, studeni 2011. / siječanj 2012., rukopis)

Ne citira Tajder bez razloga u jednoj od svojih tekica Wagnerovo 'Du siehst mein Sohn, zum Raum wird hier der Zeit'. Osim pasioniranoga kontemplativnoga preslušavanja glazbe njega obilježava još jedna istinska strast: satovi, kronometri. Preuzetno zaključujem da ove fascinatne, minuciozno ekonomične mehaničke naprave njemu predstavljaju simbol mjerenja svijeta - ne vremena, nego prostora. Jer, dok se na njegovom zidnom aparatu za samonavijanje satova graciozno zibaju dragocjeni primjerci prekrasnih kronometara, on će ispod kopije perspektivnoga presjeka kroz sat u drugoj svojoj tekici zapisati: 'vremenska getriba, kakvih tu divnih prostora ima...'. U naporu da arhitekturom odgovara na stalno pitanje 'kako se stvari dogođaju' Tajder najprije želi biti inženjer, beziznimno ustrajati na preciznosti, na finoći podešavanja poput nekog majstora urara. Biti inženjer znači biti ingeniozan u punom značenju tog pojma: promišljen, ispunjen smislom, oštrouman, dovitljiv, pronalazački... sve ono što u najvišim dometima izvire iz latinskog ingenium - razboritost. No Tajder k tome prepoznaje da je ovime ingenieur ujedno i genius metiera, onaj njegov dobri duh zaštitnik iz rimske mitologije.

Tajderovih tri stotine trideset tekica trag su nastajanja, a ne trag samog djela. Tražeći bitno, on pomno, pedanterijom arhivara, bilježi ne samo svoje misli o objektu in spe, nego i svoje osjećaje, kao svojevrstan testament onog nevidljivog viška zagubljenog u ostvarenom djelu.  Rarine bilježnice zato nisu dnevnik, one su manual, svojevrsni priručnik unatrag. One su pohrana Načina nastajanja, mnemotehnika koja omogućuje da se, po potrebi, prisjeti; da se postigne ono nužno uosjećavanje kako bi se način nastajanja po potrebi lakše prizvao za neku novu svrhu.

Posljednja ostvarenja u Tajderovom bečkom opusu nisu više samo pokazatelj zrelosti njegovog znanja i iskustva - onog majstorstva koje Tajder definira kao 'mudrost alata', kada se iznenađenja događaju mimo arhitektove volje, bez nearhitektonskih motiva, slijedom malih, stalnih i sigurnih pomaka prema vlastitom viđenju sublimnoga u arhitekturi. Oni su odgovori, bez mistifikacija, bez pomodnosti.

Ako je u našoj moći jedino približavati se neizrecivom, nije li onda svako traganje za njim filozofska aktivnost per se, a ako jest, ne govori li nam Tajderovo delanje da je u  vještini to mistično, to što se ne može reći, o čemu treba šutjeti, ali za čime vrijedi neprestano tragati? U građevinama i u tekicama. On voli reći da se njegov omiljeni film Andrej Rubljov Tarkovskog zapravo bavi razvojem odnosa kreativne svijesti i svakodnevice. Poput lika iz tog filma, malenog sina ljevača zvona - djeteta koje ne zna hoće li zaglaviti uhvaćeno u laži, jer nikada nije lijevalo golemo zvono, ili će uspjeti približiti se neizrecivom i u katarzi prvoga sveprožimajućega kristalnoga zvuka njegovog netom odlivenog zvona spasiti svoj život - pita se Tajder.

Antoaneta Pasinović, Dvojnost kao cjelina. Osnovna škola 'Zvonimir Frank' u Kutini (Čovjek i prostor, br. 6, 1984.)

Arhitektura škole u Kutini nesumnjivo je rezultat sretne sinteze 'neimarskog bratstva' (rekli bi moji beogradski kolege), gdje su kreativni afinitet i opsesivna zaokupljenost duhovnim i stvaralačkim vrijednostima arhitekture nesumnjivo pridonijeli vrijednosnom domašaju ovoga graditeljskog zahvata. Namjerno ističem te komponente ovoga autorskog rada, budući da je kreativni kredo projektanata škole u Kutini bio i jest - 'biti arhitekt svakidašnjeg života'; dakle, svojevrsna 'protopapanekovska' svijest o nasušnoj potrebi 'krova nad glavom' bila je neposredna motivacija zaista impozantnom broju arhitektonskih ostvarenja obojice arhitekata, kako pojedinačno, tako i u autorskoj suradnji.

Tomislav Odak, Radovan Tajder (katalog Zagrebačkog salona arhitekture, Zagreb, 1988.)

Upitanost je najznačajnija Tajderova osobina. U njega je sve pod znakom pitanja: argumenti i protuargumenti, pro et contra, sve je razasuto po stolu. Kritički i samokritički prevrće Tajder po svojim sumnjama i nedoumicama, vjerovanjima i iskušenjima, intimno svjestan da će svaki izbor, ma kakav bio, odlukom za jednu, a isključivanjem ostalih mogućnosti, nositi u sebi sjeme vlastite negacije. Pozitivist u njemu usađen odgojem, medijem kojim se bavi, tradicijom na kojoj je izrastao, nudi mu uvijek nadu da će uspjeti obmanuti sile usuda.

Svojim sveščicama, desetinama i stotinama njih, pedantno bilježi razmišljanja, razgovore, svoje i tuđe misli, tekstove i crteže kojima tumači, a često i opravdava svoje postupke. Tajder kao da sve radi za povijest. U njegovim bilješkama crtež i riječ se međusobno dopunjuju čineći cjelinu. Dok tekstovi kolokvijalnim jezikom bilježe mjesto, ljude i misli, linearni narativni crteži ilustriraju. Nisu to nesmiljeni analitički crteži koji duboko oru, postavljaju pitanja i nude odgovore. Ujednačenom linijom, vođenom mirnom rukom, ravnomjernog pritiska, uravnoteženo, prepoznatljivim rukopisom, oni predočavaju. Duhovite crtačke dosjetke razbijaju tu i tamo ozbiljnu zabrinutost koja zrači iz horizontalnih formata stranica. Uz svaki projekt u svojim sveščicama nudi Tajder njegovu cjelokupnu genezu, od projektnog programa, preko organizacijskih oblikovnih problema, do refleksija na širi likovni, prostorni i intelektualni plan.

Aleksandar Levi, Crte i crtice. O nastupu Radovana Tajdera na 23. zagrebačkom salonu (Čovjek i prostor, br. 6, 1988.)

Osnovni element strukture ovog procesa [nastajanja djela], ovog misaonog sistema jest briljantan crtež s evidentnim individualnim karakteristikama. To je crtež meke i slobodne ruke jednog sanjara, crtež koji ima sreću da preživi eliminaciju prilikom izbora alternativa. (…) Konceptualni crtež služi Tajderu za vlastite potrebe kako bi utemeljio arhitektonsku ideju i unaprijedio je do konačnog rješenja i realizacije. Njegov je crtež vrlo ličan, probe sadrže elemente koji se kasnije možda neće vidjeti na zgradi, ali su nesumnjivo fundamentalni za konačni i cjeloviti umjetnički izraz objekta. Hlađenje modernizma reafirmiralo je arhitektonski crtež i spašava ga od depersonalizacije. Svaka se proba može analizirati sekvencionalno i kao takva popravljati i mijenjati. Evolucija crteža, koji je proba, može biti istovremeno postupna ili kumulativna. Svaka proba sačuvana u nekoj od Tajderovih teka, kao umjetničko djelo, zadržava svoju nezavisnu varijabilnu vrijednost, može se koristiti ili u jednom arhitektonskom projektu ili u beskrajnom nizu kombinacija...

Vera Grimmer, Iznova nađeno vrijeme ili o pravoj prirodi građenja (Čovjek i prostor, 9-10, 1994.)

Oni koji znaju prepoznati, prepoznali su najnovije bečke kuće Radovana Tajdera kao u velikoj mjeri tipično 'zagrebačke'. Nije naravno riječ o tome da bi primjerice replika Iblerove Martićeve 13 bila prenesena u bečku Heiligenstädterstrasse, nego prije o tome da je Tajder već u doba svog arhitektonskog odgoja po crti svoje mentalne strukture osjetio afinitet za onu vrstu kreativnog prosedea kakav nudi zagrebačka arhitektonska škola tridesetih godina. Proces rada, odnosno, kako ga on naziva, 'način' vodi ga sve intenzivnije do rezultata koji se prepoznatljivi u smislu zagrebačke moderne tradicije, a da pritom naravno te kuće nikako nisu tradicionalne, nego posjeduju autonomiju kako u odnosu prema prostoru, tako i u odnosu prema vremenu.